Bajku životom pravimo: Zašto nema istorijskih bajki

Gradsko pozorište Podgorica: Stevan Koprivica i Dragana Tripković, "Bajku životom pravimo", red. Ferid Karajica

Ima li crnogorska istorija dovoljno potencijala, zanimljivih junaka i narativa koji bi se dali fikcionalizovati i umjetnički transponovati za potrebe povećanja interesovanja i ljubavi djece prema istorijskom nasljeđu? – to je otprilike pitanje koje u predstavi za djecu “Bajku životom pravimo” otvaraju autori teksta Stevan Koprivica i Dragana Tripković zajedno sa rediteljem Feridom Karajicom.

To pitanje ima smisla, naročito ovdje i sada. Nismo, doduše, naviknuti da o crnogorskoj istoriji mislimo u tom modusu, u nekim drugačijim registrima kreću se naše istorijsko pamćenje, kultura i politika sjećanja, ali – da, zaista imamo obavezu prema novoj generaciji da prekinemo sa transgeneracijskim reprodukovanjem traumatičnih i isključujućih istorijskih nacionalno-identitetskih narativa i oslobodimo prostor za nove priče kojima će u prošlost biti upisana neka nova značenja. Uključujući i bajkovita. Zašto da ne? Pod uslovom da nisu sladunjava oblanda za površnost i mimkriranu nacionalističku retoriku.   

Tragovi takve retorike mogli bi se naći i u predstavi “Bajku životom pravimo”, ali to nikako nije njen glavni nedostatak: sami njeni postamenti loše su napravljeni i umjetnički klimavi. Iako pitanje potencijala crnogorske istorije da proizvede čudesne narative može biti zanimljivo, ono samo po sebi – ukoliko se ne razvije u uzbudljivu i umjetnički mišljenu intrigu – nema kapaciteta da bude dominantni pokretač dramske radnje. Dobar dio ovog komada, međutim, otpada na zamorne i repetitivne rasprave o tome da li u crnogorskoj istoriji ima ili nema štofa za bajkovite priče, koja se vodi između dvije grupe tinejdžerki/tinejdžera (vila/vilenjaka?) od kojih prva u to sumnja, dok druga ipak želi da to istraži, i sve to uz moderiranje profesora istorije (Davor Dragojević) koji ih navodi i predlaže im istorijske ličnosti kao moguće junake bajkovitih storija. Ovu osnovnu, pro et contra dramsku situaciju koja je isuviše radioničarski mišljena, iskonstruisana i statična (otvoreno pitanje ostaće do kraja otvoreno), reditelj  Ferid Karajica pokušava da oživi koreografskim intervencijama, simboličkim radnjama koje referišu na različite istorijske epohe i njihove štimunge (komunistički simboli, udaranje kamenom o kamen, arhaične borbe itd), horskim (nerazgovjetnim) replikama, ali sve to ostaje samo dorada koja ne može da nas oslobodi utiska da ovaj dominantni narativni plan nikako ne bi smio da bude ovako suvoparan.   

Ono što se ovdje izgubilo moglo se možda nadoknaditi na drugom planu, na kojem se pojavljuju istorijski junaci koje profesor kandiduje za protagoniste istorijskih bajki. Ali, ni ovdje se ne događa ništa umjetnički bitno. Uvođenje istorijskih junaka dramaturški je neubjedljivo motivisano: profesor istorije naprosto “doziva” iz prošlosti istorijske junake i oni se pojavljuju među mladim akterima na sceni u obliku ogromnih lutaka nalik amaterski napravljenim voštanim figurama (Zorana Milošaković Tasić). Nije jasno ni prema kojim kriterijumima su kao reprezentativni istorijski junaci izabrani upravo Ivan Crnojević, Njegoš, kralj Nikola, Blažo Jovanović i Dragan Radulović. Pretpostavljamo, očekujemo da bi ono što ih povezuje morala biti sličnost njihovih životnih iskustava u pogledu izuzetnosti, liminalnosti, prekoračenja, kretanja na granici fantastičnog. Lik Ivana Crnojevića još donekle ide u susret takvim očekivanjima: oskudan siže njegovog života koji se rekonstruiše ipak nosi pečat izvjesne bajkovite transgresije, što se za lik Blaža Jovanovića teško može reći jer njegov životopis toliko je redukovan da nijedno dijete na osnovu dobijenih informacija ne bi moglo da shvati o kakvom junaku je uopšte riječ. Ali, čak ni takav, redukcionistički koncept ne slijedi se do kraja. Ono što za poziciju junaka istorijske bajke preporučuje Njegoša, kralja Nikolu ili Dragana Radulovića više nisu njihovi životi, već njihovo autorstvo: kao mogući materijal za istorijsku bajku sada se nude Njegoševa pjesma “Noć skuplja vijeka”, “Balkanska carica” kralja Nikole i poezija Dragana Radulovića, što ne samo da je žanrovski nategnuto, već nas uvodi u potpunu konfuziju jer više ne razumijemo iz kakvog se prostora zapravo želi zahvatiti materijal za istorijsku  bajku. Ostajemo zatečeni suvoparnošću prikaza istorijskih ličnosti iz kojih je isisano ne samo ono što bi ih moglo učiniti izuzetnim i čarobnim, već i sve ono elementarno što nam omogućava da ih identifikujemo.  

Ova drama najprije bi se mogla opisati kao diskusioni komad za kakvu omladinsku radionicu koji, budući da nema dovoljno “pozorišnog mesa”, ne uspijeva umjetnički da se konstituiše i isprovocira bilo kakve emocije i pozorišno uzbuđenje. Zaista se gledalac/teljka mora zapitati – zašto se, ako ništa drugo, nije pokazao poetski, značenjski, umjetnički potencijal života istorijskih junaka i zašto autori iz tog izvora nisu pokušali da crpe ono životno i umjetničko. Na kraju, stiče se utisak da su autori bili uvjereni da će anti-fetišistički odnos mladih aktera prema istorijskim velikanima biti provokacija dovoljna da opravda postavku ovakvog komada, to jest da će u pozorišnom smislu biti dovoljno značajno ako tinejdžerke – vile za Ivana Crnojevića kažu da je “sladak” i tome slično. Naravno da ta provokacija nije bila dovoljna, ako se to uopšte i može smatrati provokacijom. I naravno da na kraju ostaje utisak jednog otaljanog pozorišnog projekta koji upravo daje odgovor na pitanje zašto nema istorijskih bajki – nema ih zato što nema nikoga ko želi ili može ozbiljno da se poduhvati toga posla.