Maca papučarica: Maca je pojela mačku

Gradsko pozorište Podgorica: "Maca Papučarica" (po motvima priče Ele Peroci), red. Davor Dragojević

Maca papučarica iz porodice je onih mačaka koje odrasli upisuju u fantazme djetinjstva, koje uskaču kad god treba zapušiti manjak (dječje) racionalnosti, prekratiti rasprave o razlozima nestanka ili izostanka željenih stvari i neispunjenosti želja. Mace su pojele sve čega nema, uključujući i dječji jezik (riječi dječjeg pravdanja) da bi se u infantilnoj imaginaciji postulirale kao ambivalentne, umiljato-opake čuvarke svega odsutnog, a željenog.       

Na tragu ovih fantazijskih idioma nastala je basna “Maca papučarica” slovenačke spisateljice Ele Peroci, po kojoj je rađena istoimena lutkarska predstava u produkciji Gradskog pozorišta Podgorica. Kao i u kolokvijalnim idiomima, i u ovoj basni su, slijepljeni uz animalni lik glavne junakinje, zaostali i neki nepripitomljeni, zastrašujući slojevi još iz vremena kada književnost za djecu nije služila samo za tetošenje: Maca papučarica koja dolazi noću i šunja se ispod dječjih kreveta još ima tu jezovitost junaka starinskih integralnih bajki koje sprovode djecu kroz totalitet ljudskih iskustava, uključujući i strah, naravno, da bi ih na kraju bezbjedno vratile na obalu. Ali, ova potencijalno lukava i opasna mačka – koja bi u kakvoj starinskoj priči za laku noć na kraju bila nadmudrena i savladana, kroz borbu koja bi dovela do znanja o ravnoteži između individualnih htjenja i normi socijalizacije – u ovoj basni temeljno je pacifikovana: sada je to samo dobra maca koja radosno djeci vraća njihove razbacane papučice i kojoj ni ne pada na pamet da se s njima sukobljava. Tako su imaginacija,  psihološka i pedagoška slojevitost svedeni na puku didaktiku koja je, pri tom, i sama dovedena u pitanje jer – ostaje nam nejasno zašto bi se djeca uopšte trudila da porade na svojoj urednosti ako će im Maca papučarica svaki put bezuslovno vratiti papuče, i to još oprane i sa prišivenim dugmadima. Autorka basne pokušava da premosti ove logičke praznine: djeca će, navodno, biti kažnjena samim tim što ujutro bez papučica neće moći da idu jedni k drugima i što će im noge ozepsti. Nije to, naravno, dovoljno ubjedljvo, i to ne samo zato što djeca koja već imaju papuče sigurno moraju imati i nekakve cipele, ali drugo nas pitanje ovdje više tišti – ako već nema nikakav pedagoški autoritet, šta ovdje mačka uopšte traži?

Maca papučarica u priči Ele Peroci ostaje da visi u vazduhu kao kakav relikt iz starovremene  imaginacije u kojoj su se životinje se djecom još nadmudrivale i tako ih, ovako ili onako, podsticale da razmiju poredak moći i prođu kroz proces individuacije. Ovaj problem je, čini se, uočio i dramaturg i reditelj predstave “Maca papučarica” Davor Dragojević, kao što je uočio i manjak narativnog “mesa” (intriga izvorne priče veoma je oskudna). Zato on nadgrađuje basnu uvođenjem novih (u basni nepostojećih) likova, novih narativnih planova i motivacijskih cjelina. Ove intervencije uglavnom su podređene potrebi da se popune motivacijske pukotine u tekstu Ele Peroci. I tako dobijamo skoro pa novu priču koja nam daje objašnjenje da Maca papučarica uzima djeci papuče zato što joj je njen drug pas Njuškalo, ljutit zbog njene neurednosti, kao uslov za nastavak njihovog prijateljstva postavio zadatak ne samo da sebe dovede u red, već i da svako dijete u selu dovede pod konac. Tako intriga, doduše, raste (postajući čak hipermotivisana i odveć racionalna, na štetu imaginacije), likovi dobijaju određenu psihološku punoću, razvijaju se male epizoda, čak ljupke i duhovite, ali sve to neće riješiti osnovni problem ove predstave. Izbjegavanje temeljnog sukoba (u ime ne-ugrožavanja dječje bezbrižnosti) razara u ovoj predstavi na kraju i njenu dramaturšku strukturu: nema ovdje nikakvog značenjski bitnog dramskog sukoba, razvoja radnje, i nema, naravno, ni znanja koje bi iz toga razvoja proisteklo. U početnoj sceni, mi slutimo suspens u nastajanju, opasnost koja se nadvija, iščekujemo događaj koji će pomutiti idilični sklad srećne ljudske zajednice u prirodi, koji remeti samo dječja naurednost. Ali, do kraja predstave događaji će se nizati na tragu jednog te istog, jednoličnog nastojanja da se do u tančine rastumači zašto Maca papučarica uopšte uzima djeci papuče, sve dok  to ne postane jednolično i zamorno. I na kraju, ipak nećemo shvatiti šta grantuje da će djeca postati urednija ako Maca papučarica nema baš nikakav autoritet s kojom bi im stala na crtu i neće biti nadomješteno ono što ovdje suštinski fali – izvorni autoritet (autoritet zrelosti) ključnog lika ove predstave i priča o odrastanju kroz suočenje sa preprekama i njihovo savladavanje.   

Ipak, ovo nije predstava koja je rađena bez posvećenosti i senzibiliteta za pozorišne potrebe djece. Nema ovdje napuštanja konvencionalnih okvira, lokalnih mizanscenskih standarda kada je o pozorištu za djecu i lutkarskim tehnikama riječ, ali je vidljiva potreba da se pristupi djeci ritmom, scenskim pokretom (koreografija Slavka Nelević), upotrebom brojnih songova (kompozitor Alek Rodić), kao i vizuelnim elementima koji uključuju scenografiju (rasklopljena slikovnica) kojom se uspostavlja zanimljiv i (barem za odrasle gledaoce) ambivalentan most između književne fikcije i pozorišne “realnosti”, kao i realistički dizajn samih lutaka (total dizajn Zorana Milošaković Tasić). Nije ovo u pogledu animacije zahtjevna i atraktivna lutkarska predstava, ali glumci Tihana Ćulafić, Sejfo Seferović, Dijana Dragojević, Marija Đurić i Pavle Popović to nadomještaju glumačkom kapacitetom i na kraju ipak uspijevaju da naprave dinamičan, živahan i prijatan pozorišni događaj.

Da li sve to može da nadomjesti priču koja bi djecu gurnula u prostor imaginacije koja markira granice i određuje uslove njihovog prekoračenja? Teško. Objašnjenje da je ovo 3+ pozorište kao izgovor pri tom ne pije vodu: zapravo, teško je i razumjeti kako bi se bilo kakvo ozbiljno znanje moglo proizvesti izvan priče o spoljnjim prisilama i njihovom savladavanju upravo kada je o tom uzrastu riječ. Ali, maca je ovdje pojela mačku, a onda i dramski sukob i sve što bi iz njega proisteklo. I to, nažalost, nije samo sudbina ove predstave. Dominantne (i licemjerne) politike hiper-zaštićenog djetinjstva iz nekog razloga svoju moć najčešće demonstriraju upravo kroz cenzurisanje i pacifikaciju umjetničkih sadržaja za djecu. Različiti oblici nasilja u medijima, u svakodnevnom životu – to sve, naravno, može, ali mačka koja plaši djecu i poziva ih da je savladaju – to već ne može, baš nikako.