U vezi sa pukovnikom kojem nema ko da piše: Izgubljena na pola puta

Alternativna teatarska aktivna kompanija (ATAK) i Dom kulture JU Centar za kulturu Plav: "U vezi sa pukovnikom kojem nema ko da piše" (prema motivima novele „Pukovniku nema ko da piše“, Gabrijela Garsije Markesa), red. Petar Pejaković

Predstava „U vezi sa pukovnikom kojem nema ko da piše” jednim dijelom se bazira na noveli „Pukovniku nema ko da piše” Gabrijela Garsije Markesa, a drugim dijelom na dokumentarističkom materijalu – ličnim iskazima i ispovijestima glumaca, što je sve u cjelinu zaokružio dramaturg predstave Nikola Tomić.

Junak novele „Pukovniku nema ko da piše“ je stari pukovnik koji godinama čeka na pravdu i priznanje, trpeći glad i bolest, u atmosferi totalitarnog režima koji guši svaki otpor. Uprkos nemaštini, pukovnik ne odustaje od svoga pijetla koji je jedino što mu je još ostalo od pogubljenog sina – disidenta, kao što ne odustaje ni od od tvrdoglavog čekanja pisma koje će mu donijeti dobru vijest o (nikad dobijenoj) penziji. Kako ova priča o pukovniku (Aleksandar Gavranić) i njegovoj ženi (Kristina Stevović) prvenstveno govori o beznadežnom čekanju na pravdu, a onda i o mogućnosti individualnog otpora, reditelj je nastojao da ova, ali i druga značenja razradi kroz jednu istraživačko-dokumentarnu pozorišnu formu. U prvoj dijelu predstave glumci Kristina Obradović, Aleksandar Gavranić i Slaviša Grubiša (uz podršku muzičkog saradnika Ilije Gajevića, koji se uključuje po potrebi u igru) dočaravaju radnju novele u antinaturalističkom ključu, svodeći podražavanje na minimum i insistirajući na samom nefikcionalnom interpretacijskom činu. U ovom dijelu predstave glumci spontano i znalački iz nefikcionalnog okvira igre prelaze u fikcionalni okvir Markesove novele, slijedeći brehtovski modus pozorišta, naročito kroz insistiranje na otklonu od podražavanja radnje, govoru u trećem licu, korišćenju natpisa i političkog diskursa. Takođe, taj utisak podržan je i scenskim asketizmom – „prazna scena“ osmišljena je ovdje kao pogodna platforma za kačenje parola, odnosno fragmenata iz Markesove novele, koji služe kao okosnica narativa oko kojih gledalac treba sam da isplete mrežu sopstvenog imaginarnog i mrežu značenja.  

U ovakvom početku predstave nazire se potencijal koji se mogao dalje razvijati da nije došlo do njenog rasipanja u dokumentarizmu koji je slabo povezan sa prvim dijelom predstave. Ta dramaturška i estetska nužna veza opstaje sve dok glumci ostaju u sferi egzistencijalističkog propitivanja likova, ali i svojih i naših sudbina i društvenih uloga. Ali, predstava gubi, nažalost, na svojoj smislenosti kada ispovijesti glumaca krenu u smjeru iznošenja onih njihovih ličnih iskustava koja nemaju apsolutno nikakvu vezu sa ovim temama. Tada se gubi fokus i dovodi se u pitanje cijeli koncept ove predstave. Lična iskustva glumaca kao što su žaljenje zbog verbalno neiskazane ljubavi prema majci (Slaviša Grubiša), nezacijeljena tuga zbog smrti u porodici i trauma porođajne strepnje za zdravlje djeteta (Kristina Stevović), kao i lični doživljaj pozorišta kao ispunjenja (Aleksandar Gavranić) – sve su to svakako važna iskustva jer su proživljena, i koja samim tim ne mogu biti banalna, ali su njihova iskrenost, hrabrost i dramski potencijal morali biti bolje razrađeni i povezani u značenjsku cjelinu.

Ideja meteatralnosti, kojom se problematizuje uloga umjetnosti i publike njenim uključivanjem u samu predstavu, a koja potiče od druge pozorišne avangarde iz 60-tih godina prošlog vijeka, često nas odvodi na klizav teren: potraga za autentičnom razmjenom sa publikom, naime, zna da rezultira manjkom “istine” sa obije strane. Iako već uveliko integrisana u pozorišni mejnstrim, metateatralnost se u ovom slučaju ipak pokazala kao vitalna platforma za pozorišno aktuelizovanje tema i ideja sadržanih u Markesovoj noveli, ali i za iniciranje važnih pitanja koja se tiču kulturnih politika i realnosti crnogorske kulturne scene, kao što su status umjetnika danas (uslovi za bavljenje profesijom, uključujući i finansijske) ili puki formalizam “projektne“ kulture (koliko ova, ali i druge predstave u suštini odgovaraju ili mogu da odgovore na projektni cilj postavljen projektom „Sjeverne scene – razvoj publike i podsticanje pozorišne produkcije u centrima za kulturu na sjeveru Crne Gore” koji je podržalo Ministarstvo kulture i u okviru kojeg je ova predstava nastala).

Makar na samom početku (dok se nije razlila u besciljni dokumentarizam), ova predstava emitovala je izvjesnu magiju siromašnog pozorišta koje računa na „golo“ prisustva glumca i publike u praznom prostoru. Mogli smo da osjetimo glumačku sposobnost spontanog upravljanja fizičkim prisustvom na sceni i dobrog osmišljavanja funkcije svakog od likova, te bespoštednog davanja publici. Ali, i pored svih kvaliteta ove predstave, a u prvom redu te predanosti glumaca (naročito Kristine Stevović i Aleksandra Gavranića) i kreativnog pristupa pozorišnom procesu kroz istraživanja scenskog izraza u kontekstu aktuelizacije Markesovog djela, ova inscenacija ostaje ipak nedovoljno zaokružena na estetsko-značenjskom nivou ili – izgubljena na pola puta do svoga pozorišnog smisla.