U vezi sa pukovnikom kojem nema ko da piše: Zamalo da nam bude bolje

Alternativna teatarska aktivna kompanija (ATAK) i Dom kulture JU Centar za kulturu Plav: "U vezi sa pukovnikom kojem nema ko da piše" (prema motivima novele „Pukovniku nema ko da piše“, Gabrijela Garsije Markesa), red. Petar Pejaković

 

Sjećamo se Markesovog ranog romana „Pukovniku nema ko da piše“ (1957) o ostarjelom, osiromašenom, gladnom Pukovniku koji decenijama beznadežno čeka da ga se neko sjeti i pošalje mu pismo, da njegove pređašnje zasluge budu nagrađene penzijom, istrajno odbijajući da svoga pijetla, koji ga podsjeća na mrtvog sina, pojede, proda ili unovči njegovu borbenost. Postoji nešto u Pukovnikovom iskustvu što odmah prepoznajemo kao svoje rođeno: otkad i sami čekamo da nas se neko sjeti? Ali, tu prestaju sve sličnosti. Pukovnik ne da svoga pijetla. Njegov pijetao je čuvar njegovog integriteta i potvrda unutrašnjeg otpora. Mi smo, međutim, u međuvremenu isprodavali sve naše pjetlove i sve što se moglo prodati (a ispostavilo se da toga nije tako malo). Zato mi i nismo junaci Markesovog romana: možemo biti samo junaci crnogorske tranzicije, oni koji čekaju da ih se sjete, bez igdje ičega.    

Recimo da su to značenja ovog romana koja se u predstavi „U vezi sa Pukovnikom kojem nema ko da piše“ u režiji Petra Pejakovića žele politički aktualizovati. I te poveznice ovdje zaista i „rade posao“: analogije izviru same, bez nasilja nad tekstom, nad pozorištem i nad političkom pameću. Čini se kao da je pronađen dobar način za uspostavljanje tih paralelizama. Imamo ovdje neku vrstu narativne strategije: dok nam se prepričava siže romana (Ilija Gajević, muzika i naracija), glumci/ice Kristina Obradović, Aleksandar Gavranić i Slaviša Grubiša s vremena na vrijeme ponešto insceniraju, pomalo dekonstruišu pozorišnu iluziju, ali uglavnom nose, pokazuju i kače na „zid“ kartonske transparente na kojima su rečenice iz romana ispisane kao parole. To je uzbudljivo, ne samo kao pozorišni znak ideje da umjetnost jeste (ili mora biti) angažovana, već nam se i sama mogućnost da književni jezik postane jezik političkih parola čini krajnje zanimljiva (lijepe i pametne riječi imaju svoju moblizacijsku snagu koju smo potpuno potcijenili, na šta nas ne treba ni podsjećati). Sve je ovdje na svom mjestu: prepoznajemo političnost u Markesovim rečenicama mnogo jasnije nego u svim izanđalim političkim  pokličima koje slušamo svaki dan; čak nam pada na pamet da bi neki takav jezik možda mogao da prosvrdla lokalnu političku okorelost ( ili je to naivna nada?), ali ono što je za ovu priliku prvenstveno važno jeste to da je ovo političnost tačno po mjeri pozorišta.  

Ali, to traje veoma kratko, a  onda – sve kreće nizbrdo i raspada se. Nailazi jedan mišmaš različitih tema, ideja, pozorišnih strategija i koncepata koje ne možemo da dovedemo ni u međusobnu vezu niti „u vezu sa Pukovnikom kojem nema ko da piše“. Prvo imamo jednu odveć dugu i eksplikativnu scenu gladne i iznemogle starosti (na koju smo, to nam se želi poručiti, osuđeni ako nam pismo u međuvremenu ne stigne): prizor sa junacima/glumcima koji se, podrhtavajući na nemoćnim nogama, kriveći lica u staračke tikove, međusobno hrane plastičnom kesom izaziva nelagodu koja nema veze sa odbijanjem suočenja sa istinom koliko sa ne-estetičnoću ovakvog znaka staračke bijede.  Zatim ulazimo u jedan metateatarski prostor u kojem glumci, sada u svoje lično ime, dekonstruišu pozorišnu igru, dovode u pitanje i ironizuju njen konačni učinak, problematizuju svoj glumački status, ali isto tako i iznose i variraju različita lična iskustva susreta sa smrću i ljubavlju. U jednom trenutku, ogoljavajući sam proces rada na predstavi, jedan od glumaca kaže, otprilike, da im je reditelj ponudio različite teme kao okvir u kojem će oni improvizovati (kao što to čini Aleksandar Gavranić u scenama 20 načina umiranja) ili prosto svjedočiti lična iskustva. Ovaj segment  predstave upravo tako i djeluje – kao potpuno „nenavođen“ i prepušten stihiji. Autentično lični iskazi Kristine Obradović (očeva smrt, iskustvo porođaja), teku uporedo sa ispoviješću Slaviše Grubiše o tome kako je došao do saznanja da se bližnjima mora i verbalno iskazati ljubav, kao i sa njegovim politikantskim, površnim i narcističkim prozivkama koje se otprilike svode na „neću ja više da se borim za vas ako vi nećete dupe da pomjerite“. Opšti utisak je neprijatan: kao da virimo kroz ključaonicu i gledamo nešto što ne bi trebalo da gledamo. Ovakvi lični iskazi glumaca (barem većina) prosto nemaju kapacitet da se nađu u pozorištu. Sve lično, naprosto, nije političko i to nikada ne može postati. To bi trebalo da budu notorne stvari, van svake diskusije. Valjda bi svakome – uključujući reditelja ove predstave, dramaturga (Nikola Tomić) i same glumce – trebalo da bude jasno da je dokumentarizam samo pozorišna konvencija i da to ne znači da je glumcima i glumicama dopušteno da na sceni istresaju šta im god padne na pamet; da su oslobođeni obaveze da se zapitaju u kojoj mjeri je njihovo lično samjerljivo sa opštim iskustvom, da li uopšte vrijedi da bude saopšteno, da li je banalno ili nije, i kako će biti saopšteno. Ali, izgleda da ta elementarna činjenica stalno promašuje crnogrsku pozorišnu scenu. Nažalost, to se desilo i ovoga puta: „U vezi sa Pukovnikom kojem nema ko da piše“ je predstava koja daje značajan doprinos toj sve ukorijenjenoj ideji da pozorište ne smije da bude pametnije od života (i glumaca).    

Konačno, Aleksandar Gavranić nam, čitajući neku vrstu dnevnika sa proba tokom rada na predstavi,  otkriva o kakvom se pozorišnom konceptu ovdje radi. Tako saznajemo da se ovdje, u osnovi, pledira za pozorište kao proces koji nije (samo) saračunat na rezultat – predstavu kao artefakt, već koji, prije svega, mora da isprovocira (pretpostavljenu) autentičnu humanost, otvorenost, povjerenje, ljubav, intimnu razmjenu i tome slične stvari. Naravno, svaka čast na ovako lijepim željama, ali nam sve ovo miriše na nekakavu naivnu psihološku radionicu. Na kraju, upravo taj utisak samorazvojne radionice sažima osnovni doživljaj ove predstave. To što jedan od glumaca (Slaviša Grubiša) na kraju dekonstruiše i taj pretpostavljeni psihološki benefit svojim (politički intoniranim) skepticizmom („kome je uopšte bolje od ove predstave?“) u osnovi samo pogoršava utisak i cijeli projekat dodatno ruši i obesmišljava. Ali, u pravu je Grubiša – nije nam bolje od ove predstave. Ali, moglo nam je biti. Da se sve ono što je zaista bilo „u vezi sa Pukovnikom kojemu nema ko da piše“ nije završilo nakon deset minuta; da su lični iskazi lišeni banalnosti i politikanstva i integrisani u cjelinu; da se uzelo u obzir da nismo pozvani da prisustvujemo procesu rada na predstavi već da vidimo ono najbolje što je iz toga procesa nastalo; da nam je dopušteno da metaforu o pijetlu proživimo do koske kao svoje iskustvo – možda bi nam i bilo bolje.