Pukovnik Ptica: UN kao NLO

Gradsko pozorište Podgorica: Hristo Bojčev, "Pukovnik Ptica", red. Marko Manojlović

Predstava “Pukovnik Ptica” koju je, prema nagrađivanom tekstu bugarskog pisca Hrista Bojčeva, režirao srpski reditelj Marko Manojlović je pozorište koje nas lako može ostaviti bez (kritičkog) teksta i natjerati da zaćutimo. Ma koliko se trudili na nađemo ulaz u ovu predstavu, shvatimo rediteljsku intenciju, svrhu postavljanja ovog komada, da izvučemo nit koja se misaono može pratiti – nećemo naći ništa što ohrabruje na mišljenje. Ova predstava bila bi dobar povod za aktualizaciju diskusija o tome da li je kritičar/ka u obavezi da ne posustaje i hroničarski pedantno evidentira sve što na scenu stigne ili, pak, ima pravo da afirmiše instituciju ćutanja kritike kao sam kritički čin. Kako uopšte pisati smisleno i bez nasilja o nečemu što odbija da proizvede umjetnički smisao? Da, predstava “Pukovnik Ptica” mogla bi dobro doći kao ogledni primjer za takve diskusije.          

Teško je izreći bilo šta o ovom komadu sa izvjesnošću, bilo da je riječ o njegovoj tematskoj usmjerenosti, političkom angažmanu, značenju, žanrovskoj određenosti, o gotovo svakom njegovom elementu, uključujući i psihološke motivacije. Svaka izvjesnost ruši se na sljedećem koraku: ovo pozorište stalno demantuje samo sebe, istrajavajući jedino na temeljnoj nekonzistentnosti. O čemu je zapravo riječ u ovoj drami u kojoj grupica psihijatrijskih bolesnika – koja se, za vrijeme građanskih ratova u Bosni, zatekla u nekakvom isturenom odjeljenju psihijatrijske bolnice, iz nekih razloga smještenom u napuštenom manastiru “Četrdeset mučenika” u balkanskoj vrleti – u jednom trenutku iz stanja dezorjentisanosti prelazi u stanje vojničke i političke konsolidacije pod komandom jednog od bolesnika sa vojničkom karijerom, da bi zatim uslijedila njihova odluka da se prisajedine Ujedinjenim nacijama, a uskoro i njihov odlazak u Strazbur gdje ćemo ih, na kraju, ostaviti da čekaju na milost i nemilost “evropske administracije”? Da li na osnovu ovoga možemo da zaključimo da je “Pukovnik Ptica” neka vrsta humorističke parabole o zaglavljenosti balkanskih zemalja između endemske političke iracionalnosti i evropske civilizacijske budućnosti, izgubljenosti u političkom limbu u kojem smo se našli svi zajedno (građanski rat u Bosni ovdje se koristi kao istorijski kontekst za prikaz stanja svih balkanskih država zajedno?!) i da je, dakle, ovo još jedan komad o Balkanu kao zavičaju sumanutih fantazmi koje fatalno mimoilaze politički zdrav razum?

Možda. Ne bi nas ni to zadovoljilo, naravno: imamo potrebu da se ratosiljamo ovih kulturoloških i folklornih klišea, posipanja pepelom po tvrdoj balkanskoj glavi, lakrdija na tu temu i da se politički artikulisano pozabavimo sami sobom, u komediji ili u bilo kom žanru. Ali, nije ovdje najveći problem banalnost same teme – glavni problem je što čak ni ovaj i ovakav narativ nije moguće razlučiti bez nesigurnosti. Ni u šta se ovdje ne možemo zakleti. Od početka do kraja osjećamo se izgubljeno između jednog istorijski i politički kontekstualizovanog realističkog plana na koji se, doduše neodređeno i konfuzno, ali ipak istrajno referiše (građanski ratovi u Bosni, Balkan, međunarodna politika itd.) i jedne bizarne, iracionalne, distorzirane realnosti u kojoj živi šestoro psihijatrijskih bolesnika – junaka ove drame. Način na koji se ta dva svijeta susreću krajnje je proizvoljan. Za nas, s ove strane, to što vidimo na sceni konačno je samo realan svijet unutar kojeg junaci fingiraju svoju realnost, i mi, naravno, očekujemo da su ta dva plana odvojena, da nam se omogući da ovaj svijet ipak racionalno situiramo, da se ispoštuju činjenice koje se tiču istorijskog konteksta, njegovih vjerovatnoća i zdravorazumske logike. Ako psihijatrijski bolesnici misle da mogu da lete; da se mogu dekretom prisajediniti Ujedinjenim nacijama kao vojna i politička organizacija; ako se pukovnik Fetisov iz stanja katatonije može trgnuti samo zato što mu je na glavu pala oficirska šapka i tome slične stvari, to ne znači da iznad njihovih glava kao kakvi NLO mogu da kruže avioni UN; da im UN može bacati pakete sa nekakvim svemirskim uniformama; da bez problema mogu preći preko šest državnih granica (samo zato što su carinici feštali tokom novogodišnje noći, pa su 1. januara spremni da im progledaju kroz prste) i tako stići do Strazbura; da nam nije potrebno objašnjenje kako su se uopšte ovi ljudi sa Balkana i šire (odakle su, zapravo?) ovdje zatekli zajedno itd. Ne možemo ovdje biti sigurni čak ni u to koliko je ova konfuzija pospješena dramatizacijom (dramturškinja Dragana Tripković): s jedne strane, zahvalni smo, na primjer, što je u ovoj dramatizaciji i režiji zaboravljen džip UN kao prevozno sredstvo kojim će bolesnici biti transportovani pravo u Strazbur, koji je tekstom predviđen (još bi nam samo to trebalo!) i slični motivi sadržani u tekstu, ali bismo se, s druge strane, osjećali makar malo manje zbunjeno da smo mogli da shvatimo kako je na kraju Fetisov, vrhovni vođa, nestao iz igre i zašto je taj motiv zamjene vođe u ovom izvođenju mistifikovan. Možemo sravnjivati tekst sa izvedbom koliko god hoćemo: konfuzija nam nikako ne gine.

Ništa, dakle, ovdje nije sigurno. Uključujući i politički angažman, naravno. Povremeno nam se čini da ovdje možemo da naslutimo intenciju da se napravi balans i teret moralne i političke odgovornosti rasporedi (đuture, naravno) na ravne časti između necivilizovanog Balkana i civilizovanog Zapada, ali i to je samo utisak u koji ne možemo da budemo sigurni. Jedino u šta smo sigurni je da u završnici, u dramaturškim i rediteljskim intervencijama i taj tanušni i banalni, potencijalno kritički politički plan koji je u tekstu intencionalno sadržan potpuno nestaje: sve se završava nekom vrstom sentimentalnog i opet banalnog prozivanja milosti i saosjećanja za ove balkanske mučenike kojom se, valjda, željela osigurati nekakva katarza i raspršiti i ono malo nagoviještenog smisla.    

Na mahove, ovo pozorište liči na (loše) pozorište za djecu u smislu ignorisanja istorijskog fakticiteta i one vrste racionalnosti koja odraslim ljudima sleduje. Možemo da spekulišemo da li bi utisak o ovoj predstavi bio manje porazan i da li bi se ove grube neravnine ipak donekle ispeglale da se ovdje, recimo, uspostavio modus fantastike, nekakav iracionalan i sugestivan pozorišni imaginarijum koji bi oduvao sitničavu intelektualnu džangrizavost; da se desilo nešto što bi nas natjeralo da ne pravimo pitanje oko aviona UN, državnih granica, ptica kao prenosioca poruka i sličnih stvari. Moguće je. Ali, nije se desilo. Imali smo pred sobom jedan u svim djelovima i u cjelini umjetnički neartikulisan svijet koji nas je prosto gurao u busije i utjerivao nas u uloge mrzovoljnih lovaca na logičke i činjenične greške. Glumci Branimir Popović, Branka Femić Šćekić, Jelena Simić, Emir Ćatović, Goran Slavić, Goran Vujović i Miloš Pejović nisu uspjeli da nam omoguće ni ono elementarno – da junake zaista doživimo kao psihijatrijske bolesnike, a kamoli da nas gurnu u njihovu realnost i odobrovolje da privremeno isključimo razum i krenemo za njima. Od njihove glume bez stava, koja povremeno poprima  manir patronističkog, gugutavog obraćanja dječjoj publici (Jelena Simić i Branka Femić Ščekić), preko glomazne i (valjda) ilustrativne scenografije sa klasicističkim elementima (Vesna Popović), kostima koji se od zagušljivih baroknih rita nekim čudom pretvaraju u neidentifikovane uniforme (Adrijana Pajić) – sve je ovdje bilo toliko opterećujuće za sud ukusa i intelekt da bi ćutanje možda bilo najbolji odgovor na ovaj pozorišni projekat. Kada sa druge strane, na rukovodećim pozicijama pozorišnih institucija ne bi bilo toliko arogancije i hvalisavosti, projekte poput ovih najbolje bi bilo prećutati, zaboraviti i otpisati u štetu.