Na ivici neba: Igrom do slobode
Gradsko pozorište Podgorica: Veselka Kunčeva i Ina Bojidarova, "Na ivici neba", red. Veselka Kunčeva
Premijera lutkarske predstave „Na ivici neba“ u režiji Veselke Kunčeve, čiju dramaturgiju potpisuju rediteljka i Ina Bojidarova, koja govori o vješticama i ljudima, predrasudama i borbi protiv njih, ulozi mašte i igre u životu kako djece tako i odraslih, izvedena na „crni“ petak 13. decembra, što može biti zanimljiva koincidencija i uvod u razmišjanje o ovom komadu.
Naslov djela („Na ivici neba“) ukazuje na granicu između jave i sna, racionalnog i mašte, koja se mora preći da bi se došlo do naličja sopstvenog Ja, svih onih skrivenih emocija, želja i snova koje otjelovljuju izmaštana bića u ovoj priči o dječaku Tišu (Lazar Đurđević) i vještici Šo (Jelena Simić) koji postaju prijatelji uprkos volji suprostavljenih autoriteta koji dolaze sa različitih strana – iz svijeta ljudi i svijeta vještica.
Tišovi roditelji, mama Mara (Vanja Jovićević) i Tata Rajo (Jovan Dabović) imaju gotove planove za njegovu budućnost i čitav spisak obaveza koje mora ispunjavati svakoga dana, no – on bježi u svijet mašte i igre u kojem je moguće sve, uključujući kršenje pravila, u čemu će mu pomoći vještica Šo. U Tišovom svijetu postoji krevet zvani Mašta (Jelena Đukić) koji leti pomoću dječakove snažne želje i može da ga povede sve do ivice neba. Jer, u osnovi svega je igra. Ona je glavni pokretač radnje i polazna tačka sa koje dijete kreće u pustolovinu spoznaje svijeta i sopstvene ličnosti. Ovaj komad slavi sposobnost igre koja nas definiše od djetinjstva, poziva na distanciranje od obaveza i svojih i tuđih očekivanja jer je to uslov da osjetimo nadahnuće i snažno proživimo životna iskustava. U tom smislu, on nije namijenjen samo djeci, već i odraslima koji savijeni pod teretom uloga preuzetih tokom života (karijera, roditeljstvo, i dr.) zaboravljaju da se igraju i maštaju.
Jelena Simić u ulozi vještice Šo je, pokretanjem šarene lutke sa kikicama, ubjedljivo dočarala lik nestašne, druželjubive i naivne djevojčice koja ne poznaje ljudske mane, zlobu, bijes i kukavičluk. Skriven iza simpatične plave lutke, Lazar Đurđević je vješto oblikovao lik dječaka Tiša, pomalo nesigurnog i bezvoljnog ali i hrabrog u trenutku kada treba odbraniti prijateljstvo. Svojim nestašlucima i šalama oni se zapravo suprostavljaju autoritetima: to su male probe osvajanja slobode i stalnog pomjeranja granica ka novim horizontima spoznajnog i doživljajnog. Kao velika vještica, Jelena Đokić je stroga učiteljica malih vještica koja ih uči da se klone ljudi: iza njenog „glasa razuma“ kriju se, međutim, predrasude koje nastaju iz straha od nepoznatog, zbog čega će joj se i suprotstaviti mala vještica Šo birajući da prođe bez straha kroz sopstveno iskustva života. Miloš Pejović u ulozi teta Senke, kuvarice kojoj Šo krade torte, ironično i duhovito je prikazao sebičnu i strogu ženu bez trunke razumijevanja za dječije nestašluke.
Predstava je režirana kao mjuzikl (muzika Hristo Namliev). Songovi i koreografija su u potpunosti u funkciji teksta, dinamike radnje i mogućnosti i potrebe djece da nakon dramske napetosti osjete olakšanje i opuste se. Scenografiju i izradu lutaka potpisuje Marieta Golomehova. Njena kreativnost je vidljiva u svakom detalju: začudne, u potpunosti nerealistične, njene lutke su krajnje sugestivne i ubjedljive (što je takođe i zasluga odlične igre glumaca). Scenografija često stvara oniričnu atmosferu: na rascjepu između stvarnosti i snova, ona konstantno topi te granice, što se postiže i svjetlosnim efektima, projekcijama i pokretanjem stvari koje svaki čas mogu da ožive, pokrenu se i zaplešu.
Rediteljka je pronašla pravi ključ za inscenaciju ovog teksta. Ni u jednom trenutku ne potcjenjujući dječiju inteligenciju i estetske potrebe, ona do kraja predstave uspijeva da drži budnim kritički duh dječje publike i pobuđuje im imaginaciju. Ovo je svakako predstava koja nas navodi na razmišljanje o važnosti pozorišta za djecu i o potrebi ozbiljnijeg i posvećenijeg zalaganja za jačanje te scene.