Tri sestre: Čehov oglodan do ne-sreće
Kraljevsko pozorište Zetski dom: Anton Pavlovič Čehov, "Tri sestre", red. Branislav Mićunović
Je li u redu tretirati premijeru Čehovljeve “Tri sestre” u režiji Branislava Mićunovića (15. decembar, Kraljevsko pozorište Zetski dom) kao događaj koji nije samo umjetnički? Eto pitanja za kritičare, da ih zaboli glava. I za sve druge koje muči savjest kad god se umjetnosti uskrati pravo da govori sama, u svoje ime. Ali, ovoga puta nemamo razloga da mučimo savjest. Sve i da smo htjeli da podignemo zid oko scene na kojoj se igraju ove “Tri sestre” i tako je sačuvamo od upliva spoljašnjosti, nije nam to moglo biti: reklamerska uvertira u ovaj događaj infiltrirala se i sama srušila zid. U najavi za ovaj događaj smo, uz neuke i nepismene pokušaje tumačenja teme “Tri sestre”, čitali i druge nevjerovatne stvari, uključujući i to da će u “Zetskom domu” biti organizovane četiri “ravnopravne premijere” jer se publika “uželjela istaknutog crnogorskog reditelja Branislava Mićunovića”; da je “životno iskustvo” ovog reditelja samo po sebi garancija izuzetnosti ove predstave i tome slično. Sam reditelj dao je doprinos ovoj navijačkoj i nepristojnoj kampanji hvalisavim, pretencioznim i nimalo uvjerljivim izjavama da je tokom svog višegodišnjeg izbivanja iz svijeta umjetnosti došao do otkrića da “čovjek ima sve manje izbora” (!) i da se, razmišljajući o toj temi, sjetio “Tri sestre” (upasovao mu se Čehov!); da tokom svih godina obnašanja ambasadorske dužnosti nikad nije prestajao da misli o pozorištu i da je pristao da režira u “Zetskom domu” zbog međunarodne reputacije ovog pozorišta (da se ne stvori utisak da on nema drugih izbora).
Bili smo, dakle, izloženi klasičnoj, i to najneinteligentnijoj mogućoj akciji ispiranja mozga. Stvari su jasne: premijera “Tri sestre” projektovana je kao događaj rehabilitacije bivšeg ambasadora i pomalo zaboravljenog reditelja u polju umjetnosti, i to opštim plebiscitom. Ignorisanje ovog događaja valjda bi bilo normalna reakcija na sve ovo. Šta nas je uopšte u tim uslovima moglo navesti da ipak odemo u “Zetski dom” i izložimo se riziku da budemo svrstani u narodne mase koje su se “uželjele” režija Branislava Mićunovića? Umjetnost? Ona vjerovatnoća da se umjetnost uvijek može otrgnuti od svih svojih uslovnosti, uključujući i ovakvo (samo)reklamerstvo, i da ih ne mora nužno reflektovati? Valjda to.
Da li je, dakle, premijera “Tri sestre” slučaj takvoga isklizavanja zbog kojeg bismo se pokajali što se zaglavljujemo u “sporednim” političko-kulturnim slijepim ulicama umjesto da dignemo glavu i pogledamo u zvjezdano nebo umjetnosti?
Nije nas pogrešno obavijestio reditelj o svojoj namjeri da se u ovoj postavci pozabavi ljudskom osuđenošću na ne-sreću. U ovom izvođenju “Tri sestre” na nesreći se nije štedjelo: ima je toliko da pritiska i scenu i nas u publici. Recimo i da to, uslovno rečeno, korespondira sa onim značenjem ove drame koje je kao nepromjenljivo upisano u njen recepcijski kontekst: “Tri sestre” su, tu nema priče, jednačina po kojoj sa trajanjem i produžavanjem vremena naših života nužno rastu i naši gubici i smanjuju se šanse za iskustvo sreće. Može nam se dopasti ova namjera reditelja da zasiječe po dubini teksta, naročito u situaciji kada smo smoreni novim čitanjima Čehova koje smo tu nedavno vidjeli na sceni istog ovog “Zetskog doma” i CNP-a, njihovim površnim aktualizacijama, uopštenim i proizvoljnim sinkopiranjima Čehovljevog i našeg istorijskog i društvenog konteksta. Dosta je bilo takvih promašaj. Za promjenu, malo “pravog” Čehova moglo bi nam prijati.
Ne podrazumijeva, naravno, ovakva usredsređenost na “suštinu” i integralnu režiju. U ovom slučaju o tome svakako nema govora. Različita su pozorišna sredstva ovdje stavljena u pogon da bi se napravio otklon od konvencionalne realističke režije. Ono što ih povezuje je namjera da se tekst do kraja apstrahuje, da se iz njega istrese sve što ima veze sa njegovom realističkom punoćom dok se ne izdvoji njegova esencija – ljudska nesreća i za nju ne nađu odgovarajući scenski znakovi. Skraćivanjem teksta, dramaturškim odmacima (dramaturškinja Stela Mišović) od prostornih i vremenskih referenci ovdje se narušava koherentnost dramske priče i njena razvojna dinamika: nakon prve scene proslave Irininog imendana, koju prepoznajemo, slijedi neka vrsta ubrzanja, promenada u kojoj se junaci smjenjuju na sceni, poentiraju neke stvari iz ostalih činova, tako da s mukom pratimo razvoj radnje. Scenografija (Marko Petrović Njegoš) je takođe neodređena: veliki koncertni klavir na koji su postavljene čaše za vino koje ispijaju Irinini gosti u prvom činu ostaće na sceni do samog kraja. U crnim uniformnim kostimima (Lina Leković), i glumci su redukovani na znakove. Eliminisane su i njihove interpersonalne relacije: za svoje replike oni nemaju adresata; pratimo njihovo izbjegavanje da se obrate bilo kome (drugim akterima ili publici), uočavamo time izazvanu frustriranost kod nekih članova glumačke postavke koju čine: Alaksandar Radulović, Ana Vučković, Dejan Ivanić, Jelena Laban, Julija Milačić Petrović Njegoš, Nada Vukčević, Omar Bajramspahić, Pavle Prelević, Srđan Grahovac, Stevan Vuković i Vule Marković. Moguće je da je zato u glumačkom pogledu ovo jedna izuzetno loša predstava, a što se tiče nekih glumaca, poput Ane Vučković ili Srđana Grahovca, svakako daleko ispod njihovih mogućnosti. Ima tu i drugih iznevjeravanja konvencionalnih očekivanja poput eksponiranja privatnih mladalačkih fotografija glumaca u drugom, “promenadnom” dijelu predstave, ali osim što je banalna (izgubljena sreća mladosti), ova u biti dokumentaristička intervencija ostaje silom ugurana i ničim podržana.
Neke od ovih intervencija možda bismo mogli da doživimo kao “interesantne”. I ništa više od toga. I ne dovoljno teatrološki uzbudljive i nove da bismo otjerali dosadu koja nas obuzima već u prvih desetak minuta predstave. Ovo je jedan do kosti oglodan, apstraktan, obeskrvljen, sumoran, tvrd i jednosmjeran Čehov. Iz ove “Tri sestre” izgnani su humor, ironija, poezija, konkretnost, totalizujuća perspektiva i cjeloviti pogled na ljudsko stanje da bi se saopštila opšta mjesta o ljudskoj nesreći bez tijela i emocije. Izgnan je život. Na kraju, kada odgledamo predstavu, shvatamo da treba da povjerujemo reditelju da je krenuo od svoje sopstvene (pesimističke) filozofije života i da mu je Čehov samo ”poslužio” da je rediteljski saopšti. I shvatamo zašto mu je trebalo toliko aplauza i ohrabrenja, i zašto mu sve to nije smetalo.