Na ivici neba: Upitnost rediteljske i producentske etičnosti

Gradsko pozorište Podgorica: Veselka Kunčeva i Ina Bojidarova, "Na ivici neba", red. Veselka Kunčeva

Lutkarska predstava „Na ivici neba“ rediteljke Veselke Kunčeve uklapa se u zastarjelu, eskapističku paradigmu pozorišta za djecu, zarobljenu u klinču tradicionalističkog. Predstave koje nastaju u ovoj paradigmi, iz komercijalnih razloga odbijaju da komuniciraju sa svakodnevicom i vremenom u kome djeca danas žive, odnosno odbacuju obaveze posjedovanja svijesti o aktuelnoj socijalnoj realnosti i temama koje ona produkuje i tretiranja dječije publike sa poštovanjem.

Sladunjava priča suprostavlja svijet ljudi i svijet vještica (dramaturškinje Veselka Kunčeva i Ina Bojidarova). Ova dva svijeta su oštro razdvojena nepremostivim jazom za koji je odgovorna pohlepa i sujeta ljudskog roda, koji je tokom vijekova kod pripadnika jedne i druge vrste ukorijenio žigošuće predrasude, koje se generacijski prenose. Ovo stanje se mijenja kada se mala vještica Šo, vježbajući čaroliju nevidljivosti, nađe u sobi dječaka Tiha. Njih dvoje se lako sprijatelje i shvataju da su u stvari vrlo slični. Gotovo nepostojeći zaplet zasnovan je na Šoinoj ogromnoj ljubavi prema tortama (iako ih nikad nije probala, jer je vješticama zabranjeno sve što ima veze sa ljudskim tvorevinama), koje primamljena mirisom odlazi da krade od komšinice tete Senke. Senka Šo, pak, uz pomoć „čuvara reda“ na prevaru strpa u zatvor, odakle je pokušavaju osloboditi Tiho, njegovi roditelji i Velika vještica.

Priču karakterišu monotona repetitivnost (recimo, dva slična dolaska Šo u Tihovu dječiju sobu, dvije slične scene vještičje škole, višestruke scene sa Senkom i „čuvarima reda“) i pojednostavljena rješenja (vještičja magija u svijetu ljudi nekad djeluje, a nekad ne; Tihov otac volšebno otvara vrata zatvorske ćelije i sl.), što vodi do gubljenja fokusa. Rasplinjavanju doprinose i slabo uklopljene pjevačko-plesne sekvence: songovi koji prate svaku scenu (sažimajući njeno „naravoučenije“ ili podcrtavajući osobine likova) nedojmljivi su, nepamtljivi i predugi; kao i koreografije koje se najčešće svode na vrćenje izvođača poredanih u manje ili više pravilnu vrstu.

Izvođači (Jelena Simić, Lazar Đurđević, Jelena Đukić, Miloš Pejović, Vanja Jovićević, Jovan Dabović, Maja Stojanović, Lara Dragović), odjeveni u neupadljivu crnu odjeću, animiraju velike lutke dobroćudno-grotesknog izgleda – pljosnato-širokih, pomalo deformisanih glava i tankih udova (Marieta Golomehova), pri čemu često upadaju u manir pretjerivanja i karikiranja kako bi izazivali instant-smijeh. Likovi su mahom naivno jednodimenzionalno-stereotipizirani, recimo, Tihov učeni otac nalikuje na gremlina u pidžami koga prate police sa knjigama i citati iz istih, gunđava majka je data kao rigidna i ispunjena samosažaljenjem u svom vječitom pospremanju kuće, „čuvari reda“ su nadobudne kukavice koje nastupaju horski itd. Tek nešto složeniji su mala vještica Šo (Jelena Simić), čiji je lik upadljivo inspirisan Pipi Dugom Čarapom i zamaštani dječak Tiho (Lazar Đurđević). Međutim, simpatična bezbrižna vještica Šo ne utjelovljuje zaista drugačijost, onu koju za današnje prosječno dijete i njegovo okruženje predstavljaju na primjer Romi, migranti, invalidi, siromašni...

Iako su autori predstave kao svoju autorsku namjeru iznijeli afirmisanje dječije mašte i odupiranje predrasudama (uprkos tome sama predstava sadrži problematične mizogine elemente, poput izjave da „svaka žena može biti vještica“), na osnovu čega je većina medija u izvještajima nakon premijere utvrdila da je predstava „mališane“ navela da „nakratko zaborave na računare i pametne telefone”, utisak je da ni jedni ni drugi niti žele da poznaju publiku kojoj se predstava obraća, niti su na istu prilikom izvođenja predstave obratili pažnju. Naime, na premijernom izvođenju, na kome je većina dječije publike sjedila bez odrasle pratnje u prvim redovima, gotovo svako dijete starije od otprilike šest godina tokom predstave koristilo je u većoj ili manjoj mjeri mobilni telefon. Složili se ili ne sa još uvijek radikalnom tezom Nila Postmana koju je 1994. proklamovao u knjizi “Nestanak djetinjstva”, da su šarm, nevinost i radoznalost djetinjstva degradirani kada su preinačeni u pseudo-odraslost, te da je zbog uticaja novih medija tradicionalna nevinost djetinjstva danas samo objekat nostalgije – činjenica je da se koncept djetinjstva neprekidno mijenja. Te promjene ne idu nabolje ili nagore, nego svaki naredni stadijum u istoriji djetinjstva ima svoje pozitivne i negativne osobine. U skladu sa tim neophodno je da pozorište za djecu i mlade bude progresivno i da se bavi temama koje su stvarno bitne za djecu i mlade u okviru nekog savremenog konteksta.

Međutim, osim radikalnog neuvažavanja ovih činjenica, produkcija predstave “Na ivici neba” otvara i druge vrlo krupne probleme, koji se tiču rediteljske autentičnosti i, u ovom slučaju, potpune autocitatnosti. Naime, identična predstava – istog naziva, sa istim saradnicima (izuzev izvođača) identičnim lutkama i propratnim tekstom, izvedna je, kako je navedeno na sajtu trupe “Puppet’s lab” 2011. godine u Državnom pozorištu lutaka iz Plodviva. U vezi sa tim, postavljaju se pitanja rediteljske i producentske etičnosti: da li je prihvatljivo ponoviti već urađenu predstavu i pri tome je ponuditi publici kao premijeru? Iznimno je bitno i da je riječ o javno finansiranom pozorištu, koje ne bi trebalo da si dopusti odricanje od originalnosti i inventivnosti, i od koga se sa pravom očekuje maksimalan angažman i posvećenost.