Ivanov: Kočići pobodeni u Ivanova

Crnogorsko narodno pozorište: Anton Pavlovič Čehov, "Ivanov", red. Andrij Žoldak

Negdje pri kraju premijernog izvođenja Čehovljevog “Ivanova” u režiji ukrajinskog reditelja Andrija Žoldaka na sceni CNP-a (18. oktobra), glavni junak izlazi na proscenijum i, tražeći punu usredsređenost publike – postavlja pitanje: “Ko sam, šta sam ja?”. Ivanovljevo lice, znojavo i namučeno (poslije pet sati igranja), skriveno među granama u posljednjem činu oborenog (?!) drveta, budi saosjećanje – rado bismo se skoncentrisali na to pitanje, ali istina je da pojma nemamo ko je on i da nam ništa suvislo ne prolazi kroz glavu. Nije to nimalo pohvalno jer se predstava bliži kraju, još malo pa će Ivanov sebi sasuti metak u glavu, dakle – krajnji je čas da imamo barem nekakavu ideju o tome ko bi taj nesrećnik mogao biti. Ne moramo znati odgovor u prste, ne insistiramo na takvoj, umjetnosti neprimjerenoj jasnoći, spremni smo da pristanemo na neznanje, samo što je to neznanje sa kojim bismo voljeli da izađemo iz CNP-a od druge vrste: moralo bi to biti nekakvo osviješćeno neznanje, kojemu je prethodila diferencijacija, mentalna i doživljajna dijalektika, koje u biti nema nikakve veze sa ovom zblanutošču koju jedino imamo da ponudimo namučenom Ivanovu.    

Čehov je Ivanova zakomplikovao, ponekad mu se prigovaralo da ga je toliko izmrvio da ga nije više moguće sastaviti. Ko je, dakle, taj čovjek koji sebe ne daje životu i koji tom nemogućnošću da prione uz život povređuje sve oko sebe, pogotovo dvije žene koje ga ludo vole: “židovčicu” Saru preobraćenu u Anu Petrovnu zarad braka sa njim, koju će tuga zbog gubitka njegove ljubavi pogurati prema smrti, i mladu, naivnu, životnim optimizmom ispunjenu Sašu koju će ipak, nakon Sarine/Anine smrti, ostaviti pred oltarom da bi jednim pucnjem u svoju glavu prekratio cijelu tu komediju? Ko je i što je Ivanov koji povređuje njihovu uvjerenost da je ljubav dovoljan razlog za život, kao što povređuje i cijeli taj učmali svijet ruske provincije odbacujući sve njihove dovoljne razloge za život (etičke i vjerske jednako kao ekonomske i hedonističke), koji će ga mrzjeti zbog toga, plašiti ga se i gnušati, koji će ga uzalud odgonetati i premjeravati sve dok se sve ne završi tim pucnjem? Objašnjavano nam je da je Ivanov samo ogledalo koje odražava malograđanski svijet, ali nas to nije moglo zadovoljiti jer Ivanov je taj koji u svojim rukama drži sve konce i razrešava pitanje smisla. Ivanov je tumačen iznova i iznova, iz političkog i istorijskog rakursa: bio je melanholik fin de siècle-a, intelektualac zaražen civilizacijskim zamorom u predvečerje burnog 20. vijeka, obrazovani ruski spahija koji u ekonomski i politički zaostaloj, apsolutističkom tiranijom pritisnutoj ruskoj društvenoj stvarnosti s kraja 19. vijeka ne može da nađe svoju svrhu, još jedan od “suvišnih” ljudi ruske predrevolucionarne epohe koje ne možemo razumjeti izvan polja društvenosti. Tumačen je i u psiho-analitičkim terminima: kako i ne bi pored toliko manifestacija neprilagođenosti, narcizma, asocijalnosti i strukturalne destruktivnosti. Napokon, najčešće je tumačen iz svih tih smjerova istovremeno, što se jedino i čini razborito. Sve karte su, dakle, na stolu kada je Ivanov u pitanju. Slažemo se da nije lako reći ko je Ivanov, ali ga valjda nećemo pustiti da švrlja po mrklom mraku. Ne očekujemo od reditelja da partiju zatvori, to ne bismo ni voljeli, ali tražimo da nam pokaže karte i kaže nam koja su pravila igre koju predlaže.

Ne pita se u toj sceni kod oborenog drveta Ivanov prvi put ko je i šta je. Radi on to počesto, ovako ili onako. Ali, u međuvremenu, od jedne do druge stanice, na sceni se ređaju razne scenske intervencije, u biti sračunate na odmicanja od očekivanog, od realističkog i melodramskog registra Čehovljevog teksta, koje sa njegovim pitanjem imaju malo ili nimalo veze. Narativ i odnosi među junacima, svi elementi koji potencijalno nose značenje usidreno u tekstu jedva uspijevaju da se konstituišu jer se to konstituisanje stalno ometa različitim oblicima “otkačenosti”, anti-realističkih distorzija na planu govornih i fizičkih radnji (ne glumiti “normalno”), uključujući burleskne ekskurzuse i kojekakve glumačke akrobacije, a onda i neverbalim i nerealističkim scenskim eksplikacijama onoga što je već sadržano u dijaloškoj ravni (različiti mini-performansi kao što je, na primjer, šeganje eksremiteta sirotog Lebedeva od strane njegove žene Zinaide), referencama na crnogorski kontekst, meta-teatarskim intervenicjama (obraćanje publici), video intervencijama, muzičkim tačkama kojih ima sijaset. Na kraju, ovo je jedan petosatni žanrovski i strategijski mišmaš, spakovan u konvencionalno funkcionalnu scenografiju (Danile Žoldak), u kojem ima melodrame, burleske, neverbalnog teatra, mjuzikla, različitih vidova pozorišnih travestija, dakle jedna hrpa scenskih znakova koji su često banalni (nije oboreno drvo u posljednjem činu u tom smislu usamljeno) i ugrožavajući po sud razuma i sud ukusa. I tako, mi sjedimo, od čina do čina, pozdravljamo aplauzima glumačke bravure, čudimo se rediteljskoj domišljatosti, uživamo u kojekakvoj muzici, od opera do Džeja (kompozitor Sergej Patramanski), ali kada se ponovo nađemo oči u oči sa Ivanovim začuđenim nad samim sobom,  trebaće nam vremena da se sjetimo ko je uopšte taj čovjek i o čemu se ovdje uopšte radi. Na kraju, nećemo čak moći ni da shvatimo (ako ne poznajemo Čehovljev tekst) da je taj slabašni pucanj iza kulisa na kraju posljednjeg čina – koji se jedva čuje jer se miješa sa “balkanskom” svadbenom deliričnom muzikom uz koju učesnici igraju opet neku varijantu “balkanskog kolca” proslavljajući svadbu koja se neće desiti, ali i sa pucnjima kojima se svadba objavljuje svijetu, opet u “balkanskom” maniru – zapravo pucanj kojim je Ivanov sebi oduzeo život. I ovdje, naravno, moramo da se zapitamo šta se desilo sa pozorišnom dramaturgijom, u šta se to ona pretvara jer nam ovaj “Ivanov” (dramaturgiju potpisuje Ioana Malau) daje više nego dovoljno povoda da lamentiramo nad kolapsom dramatuškog pogleda u pozorištu.

Ovo je jedna od onih režija koja tekst koristi samo da u njega “pobode kočiće”, kako je ovakve postavke klasika opisao jedan čuveni teatrolog, kao “bazu” za rediteljsku nadgradnju, proizvodnju scenskih znakova razne vrste koji sa tekstom imaju malo ili nimalo veze, i koji se oglušuju o intencionalnost ili potenciju teksta da primi rediteljsku interpretaciju. Ako „Ivanov“ ima  potencijal za (ozbiljnu i pravu) političku aktualizaciju, onda se on svakako tiče samog Ivanova i njegove muke – kako živjeti u svijetu bez podviga. Srce može da nam zalupa dok slušamo Sašu kako tuguje zbog nemogućnosti makar ”malog, maleckog” podviga jer se nad tim istim pitanjem i mi mučimo, još i više od nje jer su u međuvremenu neoliberalna ideologija i domaća politička iskustva nesmjenjivosti demokratski izabranih režima bilo kakvu ideju podviga, i samu pomisao da je drugačiji život moguć ugurala u kategoriju nemislivog. Ali, umjesto takve, ozbiljne i integrisane aktualizacije koja dolazi iz intencionalnosti samog teksta, njegovog najdubljeg sloja, i koja bi nas mogla politički ozbiljno povezati sa svijetom ove drame – ovdje se aktualizuje puka površnost, sličnost istorijski različitih oblika malograđanštine, i mi opet, po ko zna koji put, dobijamo razglednice sa prizorima našeg “balkanskog primitivizma” i kiča (kao da primitivizam nema nikakve veze sa društvenom pravdom i socijalnom bijedom) i kojekakve verbalne i scenske “opaske” kojima se, navodno, referiše na crnogorsku političku realnost, a koje nas zapravo samo tjeraju da se kikoćemo prepoznajući “ono naše” na silu uglavljeno u Čehovljevu dramu.

Ogroman glumački napor uložen je u ovaj projekat. I ta činjenica obavezuje da se (ne samo, nažalost, ovim povodom) razmislimo o glumcima i glumicama, o tome koliko su oni određeni lošim pozorišnim projektima i imperativom rediteljske originalnosti. U ovom slučaju, glumački trud je evidentan, ne samo u pogledu koncentracije (pet sati igranja) i fizičke spremnosti, već i očitog truda da se izgrade likovi (prema zamisli reditelja). To se odnosi u prvom redu na makedonskog glumca Dejana Lilića kao Ivanova, koji izgara u nastojanju da nadahne Ivanova hamletovskim ludilom, bez da se i u jednom trenutku zaista iskaže, a onda su tu i Žana Gardašević Bulatović kao Saša koja povezuje nemuštost i neki oblik autizma sa pronicljivošću, što je opet upitno, ali je glumački istrajno urađeno  i Aleksandar Radulović kao upravnik imanja Borkin koji uspijeva da izvuče do kraja ogromnu energiju koju crpi iz prostote klase u usponu koja razumije igre profita i najavljuje sumornu sutrašnjicu. Tu usredsređenost na zadatak prepoznajemo i u drugim, manje markantnim ulogama, kao što je uloga Zinaide Savišne (Žaklina Oštir), Ane Petrovne (Sanja Vujisić), doktora Lavova (Dragan Račić), sluge Gavrila (Jovan Krivokapić) i prvog gosta (Lazar Dragojević), a zatim i Branke Stanić (Babakina), ali ne i u ulozi Lebedeva (Stevan Radusinović) koji je toliko zaglavljen u lokalnom i kolokvijalnom da ne može da se integriše u igru, kao ni u anemičnim ulogama Šabeljskog (Davor Dragojević) i vođe ceremonije (Gojko Burzanović).

Ivanov je još jedna u nizu savremenih predstava koje nas tjeraju da ozbiljno razmišljamo o potencijalnom nasilju rediteljskog pozorišta nad dramskim tekstovima ili o porazu ideje o pozorišnom poduhvatu kao jedinstvu teksta i režije, i da ne pristajemo na ideju da je to pitanje već riješeno jer nije riješeno. I još više od toga – predstava koja još jednom demonstrira nemoć crnogorskog pozorišta da se političkom realnošću bavi izvan beskrajnog recikliranja mentalitetskih stereotipa i konstatacija naše svekolike moralne i duhovne bijede.