Razgovori o ljubavi: Projektom protiv estetike
Kraljevsko pozorište Zetski dom i Slovensko narodno gledališče: "Razgovori o ljubavi", red. Jernej Lorenci (autorski projekat)
Osjećaj zamora i ravnodušnosti obuzima nas poslije predstave “Razgovori o ljubavi” u režiji Jerneja Lorencija, jer je mnogo nepovezanog sadržaja stalo u ovu predstavu čiji je umjetnički koncept zaista vidljivo ugrožen već prepoznatljivim manirom odrađivanja projektnog zadatka i gubljenja fokusa u svemu tome. Naime, predstava nastaje kao plod projekta finansiranog iz EU fondova, kroz saradnju dva pozorišta – Zetskog doma i Slovenskog narodnog gledališča Drama Ljubljana, gdje su glumci i ostali izvođači iz Crne Gore, Albanije , Slovenije i Italije ujedno i autori teksta (dramaturg Matic Starina).
Priče o ljubavi ispričane su iz vizure pripadnika različitih kultura, a bave se i doživljajem tradicije kroz mit i običaje. Osim toga, drugom dijelu predstave analitično i s dozom duhovitosti preispituje se i ljubavni život životinjskog svijeta, iako je taj dio nekako na silu ubačen u cijeli kontekst predstave i iznad svega, traje neopravdano predugo.
O ljubavi i žrtvi kao temeljnom iskustvu pojedinih mitova, glumci govore kroz naraciju i simbolično oponašanje radnje. Međutim, u ovim scenama mit je sveden na puki siže, koji je lišen poetike i nerazrađen u teatarskom smislu, čime gubi svoju dubinu, značaj i doživljaj arhetipa ljubavi . Sve te emocije koje glumci ispisuju na jednoj tabli tokom predstave zapravo nisu doživljene – ni kroz riječ ni kroz pokret, one su samo ovlaš skicirane kroz kratki pregled pojedinih mitova, kao što su legende o zidanju Skadra na Bojani, o sestrama iz Prčnja, o rtu Skočiđevojka, o Bogumili i Črtomiru sa Bledskog ostrva i mnogih drugih. U takvoj interpretaciji ovih mitologija gledalac nema priliku da doživi osnovne poluge svoga bića kroz prikazane arhitipove ljubavi i braka. Izbor autora je takav da se publika uskrati za snagu energetskog naboja koji sa sobom nosi arhetip kao najmračnije i najzagonetnije mjesto kolektivne sfere nesvjesnog. Nasuprot tome, nama se izvorne mitologije predstavljaju skicozno, kroz kratke crte radnje, sa dozom ironije, gorčine, a na tradiciju se gleda kao na izvor sujevjerja i gluposti, kao dobrog povoda da se malo na sceni našale i poigraju.
Kroz predstavljanje običaja sedmodnevne albanske svadbe u sedam nezavisnih cjelina prikazan je slikovito odnos prema ženi u patrijahalnom društvu, odnosno njena tragična sudbina obespravljenosti i potčinjenosti. Tako su na sceni oživljeni raniji albanski običaji opisani kao dani torture i najave onog goreg što čeka ženu. Tu sigurno prepoznajemo one matrice koje su bile prisutne i u našoj kulturi, a još uvijek u nekoj blažoj varijanti postoje i danas, naročito u nerazvijenim predjelima. Međutim, predstavljeni ekstremni oblik patrijahalnog odnosa, teško dopire do aktuelne publike. Naime, iako se svakodnevno susrećemo sa raznim oblicima patrijahalnog ponašanja, ovoliko ograničene slobode doživljajno su nam daleke, a opet se motiv albanske svadbe nameće kao dominantan u predstavi, s obzirom da ona čini okosnicu njene strukture i određuje joj tempo. Ipak Maruša Majer je ovaj motiv nevjeste u duhu performativnog izraza dočarala svojom svedenom igrom i nabijenom implozivnom energijom darujući nam poneki snažan osjećaj na sceni, naročito kada na njoj zavlada apsolutna tišina.
Da bi dočarali muku s kojom se susrijeću gledaoci ove predstave, treba reći da ona počinje legendom o zidanju Skadra na Bojani, koju najprije na albanskom govori glumica Krist Lleshi, a onda se kasnije prevode na sve jezike učesnika, dok nekoliko glumaca simbolično i svedeno, isključivo kroz pokret predstavljaju radnju. Ovaj proces ponavljanja istih replika na različitim jezicima unedogled je jedno ne baš promišljeno rješenje ovog multinacionalnog projekta, jer takav rad ne samo da umrtvljuje ritam predstave, već uslovljava i ometa spontanost igre. Glumci Srđan Grahovac, Zvezdana Novaković, Maruša Majer, Krist LLeshi, Matia LLupa, Jelena Laban, Karmen Bardak, Janez Škof, Danilele Gagginesi i Barbara Folochito su dali sigurno svoj maksimum da odgovore ovom zadatku bez obzira na labavost koncepta predstave.
Nepovezanost djelova u cjelinu, jeste sigurno jedno od postdramskih načela koji se legitimno koriste u pozorištu; ali ipak suviše heterogena struktura bez dubljih iskustava, arhetipovi lišeni poezije, isuviše materijala bez posebne težine, učinili su da se sa ovog scenski dugog putovanja kroz mitologiju i tradiciju nekoliko kultura (tri i po sata koliko je trajala predstava), vraćamo pomalo ravnodušni i iznevjerenih očekivanja kakva smo imali od afirmisanog reditelja.