Razgovori o ljubavi: Pozorište bez refleksije

Kraljevsko pozorište Zetski dom i Slovensko narodno gledališče: "Razgovori o ljubavi", red. Jernej Lorenci (autorski projekat)

Razgovori o ljubavi? Zašto da ne? Još kako bi nam dobro došli. Ljubav nam djeluje saznajno prilično zapušteno. Nije da se o ljubavi nije teoretiziralo u savremeno doba: neke teorije ljubavi, poput teorija Denija de Ružmona (“Ljubav i Zapad”) ili Eriha Froma (“Umijeće ljubavi”) neke od sada već nestajućih generacija čitale su kao bestselere u 20. vijeku. Tu nedavno, prije desetak godina, Alen Badju rastresao nas je svojom “Pohvalom ljubavi”, još jednim mišljenjem o ljubavi koje je probilo teorijsku rampu. Mislilo se, dakle, teorijski o ljubavi, ili bolje reći o ljubavima jer ljubav je, shvatili smo, istorijska i društvena kategorija – barem danas stojimo na tom stanovištu i zato govorimo o politikama ljubavi. Tačno je da je u savremenom teorijskom kontekstu ljubav pomalo raščarana, ali daleko od toga da je prestala da bude teorijski inspirativna. Pa ipak, čini se da ništa ne radimo tako tvrdoglavo spontano i “neosviješćeno” kao što volimo, odbijajući da znamo kako mi to (danas) volimo.  

Sve u svemu, postoji ta diskurzivna praznina, glad za razgovorima o ljubavi, i to je svakako bila obećavajuća pretpostavka za uspjeh predstave “Razgovori o ljubavi” slovenačkog reditelja Jerneja Lorencija, koja je premijerno prikazana u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju 14. septembra. I nije to bilo jedino što je obećavalo. Tu je bilo i sve ono što smo znali o Jerneju Lorenciju kao reditelju koji poteže za različitim tekstovima kulture, književnim i religijskim, uključujući i ne-dramske, ne zazirući od kompleksnosti tih predložaka i rizika od prekomjernosti diegetskih elemenata. Uostalom, tu nedavno (posljednji MIT festival na Cetinju) vidjeli smo njegovu “Visošku hroniku” i uvjerili se da takvo pozorište može da bude toliko zavodljivo da nam na kraju izbije iz ruku argumente protiv tretmana pozorišne scene kao mjesta za prepričavanje književnih i drugih priča.

Ali, jedan podatak kvario je optimizam. Predstava “Razgovori o ljubavi” nastala je u okviru međunarodnog Interreg – IPA CBC ADNICH projekta (Italija, Albanija, Crna Gora), a taj “projektni” produkcijski okvir već se pokazao kao sporan. Iz nekih razloga (koji se tiču same ideologije evropskih fondova kulture, ili samih evropskih politika kulture, ili produkcijskih uslova – to bi trebalo posebno razmotriti), pozorišni projekti koje je do sada u tom okviru produciralo Kraljevsko pozorište “Zetski dom” kao da su bili osuđeni na banalnosti i ispraznost. Kako god da je izvorno isprojektovana, razmjena između različitih kulturnih sredina kao da se nužno svodila na razmjenu stereotipa i opštih mjesta različitih iskustava društvenosti.

Predstava “Razgovori o ljubavi” nije, nažalost, izbjegla ovoj statistici. Dobar dio predstave otpada na razmjenu ili poređenje etnografskih podataka o svadbenim običajima u svim sredinama iz kojih dolaze glumci i glumice: Albanije, Crne Gore, Italije i Slovenije. To je smorno, između ostalog i zbog ponavljanja istih replika na jezicima svih država uključenih u projekat (glumci govore različite jezike, takođe se mora osigurati komunikativnost predstave u svim partnerskim državama), ali to nije ključni problem. Mnogo više od ove jezičke zbrke i posljedičnog “usporavanja” smeta nam što ova pozorišna situacija u velikoj mjeri liči na one slučajne susrete ljudi iz različitih kultura koji se završavaju sravnjivanjem običaja, koje nema nikakvu svrhu sem da proizvedu neku vrstu elementarnog identitetskog zadovoljstva (razlike nas raduju – tako su nas učili). Ovo je, dakle, polje puke popularne etnografije, pri tom podržane muzičkim motivima iz “Još ne sviće…”, dakle polje ideološki neartikulisane kulture, uprkos određenim otklonima prema njenoj bazičnoj opresivnosti (u ovom slučaju opresiji nad ženama, prije svega) koji su zapravo i sami integrisani u ono što čini savremeni pseudo-kritički patrijarhalni diskurs, takođe folkloran u svojoj biti. I ako je sve tako, teško je shvatiti kako je nekome moglo pasti na pamet da bi nas ovakvo evidentiranje patrijarhalnih svadbenih običaja na bilo koji način moglo privesti nekoj vrsti znanja o ljubavi, pogotovo znanja koje bi bilo savremeno, bitno i novo.

Oko sedmodnevnog albanskog svadbenog rituala (za koji se ispostavilo da je ”najegzotičniji” od svih svadbenih običaja koji se praktikuju u “partnerskim zemljama”), to jest običaja vezanih za svaki od tih dana, raščlanjuju se ostali elementi ove predstave. Ti elementi u prvom dijelu predstave uglavnom se svode na prepričavanje (uz određene predstavljačke intervencije) priča o velikim i tragičnim ljubavima koje su preuzete iz književnosti, legendi, epskog nasljeđa, selektovane po principu međukulturalnog reciprociteta. I opet je teško shvatiti šta se to željelo reći o ljubavi ovim naporednim sravnjivanjem sižea koji su izvedeni iz nasljeđa kolektivne (i umjetničke) imaginacije o ljubavi. U ovako ogoljenom i dekontekstualizovanom izdanju, ovi sižei nas samo zbunjuju. Ne razumijemo njihovu intencionalnost: da li se od nas očekuje da ih jednostavno odbacimo kao mizogine, patetične i glupe ili se, pak, očekuje da afirmišemo koncept uzvišene i tragične ljubavi koji pronose? Ovdje nam se ne daju nikakvi smjernice u tom smislu. Ostajemo, dakle, zatečeni: osjećamo da nam treba mnogo više intelektualnog angažmana, vremena i diskusija o umjetničkim i istorijskim kontekstima epskog, mitskog itd. nasljeđa da bismo donosili bilo kakve sudove o njegovim ideološkim matricama. U svakom slučaju, u obliku u kojem su nam ponuđeni u “Razgovorima o ljubavi” oni zaista ne govore baš ništa o ljubavi.

Pa ipak, nije to najgore u ovoj predstavi. U njenoj završnici, akteri (glumci i glumice) ulaze u jednu toliko sivu zonu diskusija o ljubavi da bi to mogao biti dobar momenat za napuštanje predstave. Svi koji vole da gledaju Animal Planet ili slične programe (a uglavnom to svi volimo) znaju za one emisije u kojima se arogantno antropocentrično i minuciozno istražuje seksualnost životinja, koje ostavljaju nelagodan utisak zbog nepravedne neravnoteže moći između ljudi i životinja, antopocentrične arogancije, ali i nejasnog i sumnjivog porijekla ove navodno naučne radoznalosti. Svi koji su nekada imali potrebu da sklone pogled od televizijskih slika životinja u trenutku parenja, shvatiće o čemu se ovdje radi. U ovom dijelu predstave, to je uglavnom njen sadržaj – glumci i glumice predočavaju nam različite forme animalne seksualnosti, krećući se između te animalne ili animalizovane pornografije i besmislenih pokušaja da se uspostavi paralelizam između životinjskog i ljudskog iskustva ljubavi.

Na kraju, gledalac/teljka mora da se zapita – kako je moguće “razgovarati o ljubavi” tri i po sata, a da se o tome ne kaže ništa. Imamo razloga da vjerujemo da su sami produkcijski uslovi koje nameću ovakvi međunarodni pozorišni projekti pod kišobranom evropskih fondova za to dijelom „krivi“. Ne oslobađa to nikoga odgovornosti, naravno, ali bi moglo proširiti polje diskusije i kritičkih analiza i na sam taj kontekst.

Takođe je zanimljivo, jer nije slučajno, da nas ovako nastali pozorišni projekti stalno vraćaju na plan značenja i navode na zanemarivanje drugih scenskih elemenata. Nije slučajno jer se u ovako nastalim projektima uglavnom pojavljuju problemi konstituisanja relevantnih značenja. Predstava “Razgovori o ljubavi” takođe nas u tom smislu fiksira za idejni plan, za problem (ne)relevantnosti značenja koji se već po difoltu pojavljuju u ovim projektima nejasnih kompetencija u pogledu autorstva teksta (ko je autor teksta?). U tom smislu, i ova predstava navodi nas da razmišljamo o važnosti uspostavljanja tih kompetencija u pozorišnim projektima u kojima se tekst na neki način piše zajedno i inter-kulturalno. Takođe, ovakvi projekti nas dovode u nesigurnu poziciju kada vrednujemo doprinose glumaca i glumica – s jedne strane, jasno vidimo njihov ne samo glumački već i intelektualni i politički angažman, neku vrstu posvećenosti projektu, njihov lični šarm kojemu ovakve pozorišne strategije otvaraju vrata dok, dok na drugoj strani, zaista imamo problem da prihvatimo njihove kompetencije u smislu artikulacija različitih tema koje im se dodjeljuju. To bi se upravo moglo reći i za glumačku postavu u ovom projektu u sastavu: Srđan Grahovac, Zvezdana Novaković, Maruša Majer, Krist LLeshi, Matia LLupa, Jelena Laban, Karmen Bardak, Janez Škof, Danilele Gagginesi i Barbara Folochito.

“Razgovori o ljubavi” su propuštena prilika da se crnogorski pozorišni prostor otvori za razgovore o ljubavi. Mnogo je pitanja koja bismo mogli postaviti izvan stereotipa o ljubavi koje je bilo, ali je više nema i drugih opštih mjesta jednog erotskog popularnog diskursa usmjerenog na područje etnografije i kulture, uključujući pitanje statusa ljubavi u uslovima tranzicijskih i kapitalističkih pervertiranja svih osjećanja – zar tu oko sebe ne vidimo već potpuno razvijene nove oblike otuđenja ljubavi u predmet trgovine? Zar to ne bi trebalo da zanima pozorište koje o ljubavi želi da govori? Ali, za to je potreban i određeni intelektualni napor, a pozorište iz nekih razloga sve više odbija da misli. Dok se, na jednoj strani, filozofi uvode u pozorište (filozofsko pozorište), na drugoj strani pratimo intelektualno opadanje pozorišta ili čak otvoreni anti-intelektualizam. “Razgovori o ljubavi” bi, nažalost, mogli biti još jedan prilog za razmatranje toga procesa, i to u uslovima trans-nacionalnih i trans-kulturalnih pozorišnih pokušaja pod okriljem evropskih fondova i politika kulture.