Balkan Boys: Komedija je ozbiljna stvar

Kraljevsko pozorište Zetski dom: "Balkan Boys" (po motivima teksta „Ladies Night“ Entoni Mekartena i Stivena Sinklera i filmskog scenarija „The Full Monty“ Stivena Bofoja), red. Siniša Evtimov

Na sceni Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” 7. avgusta premijerno je odigrana predstava „Balkan Boys“ u režiji Siniše Evtimova, po motivima teksta „Ladies Night“ Entonija Mekartena i Stivena Sinklera i filmskog scenarija „The Full Monty“ Stivena Bofoja. Predstava je realizovana u okviru inter-regionalnog projekta ADNICH (IPA CBC Italija-Albanija-Crna Gora), koji je okupio pet partnera iz tri pomenute zemlje, dok je Kraljevsko pozorište "Zetski dom" nosilac projekta.

U originalnom tekstu junaci su skupina marginalaca koji izlaz iz loše egzistencijalne situacije nalaze u bavljenju striptizom. Ovdje, međutim, tu skupinu čine balkanski gubitnici, lenjivci i paraziti koji žive u Beču, koji ipak uspijevaju da budu simpatični u svojoj nesavršenosti i ogoljenoj ljudskosti. Rajko Radulović i Nikola Tomić, autori dramatizacije, imali su priliku da stvore komediju britkog humora, poigravajući se naravima i individualnim karakterima, no tekst je na kraju većim dijelom bio suvoparan i zatrpan plitkim aluzijama na seks i seksualnost (koje bi, valjda, trebalo da nas zasmiju). 

Bez obzira na ove zamjerke, ipak su stvoreni upečatljivi, autentični likovi i mi možemo da osjetimo njihovu izgubljenost između ambicija i društveno postavljenih očekivanja, sa jedne, i surove stvarnosti koja ne trpi slabost, sa druge strane. Glumci dolaze iz različitih sredina: Atanas Atanasovski i Valentin Kostadinovski iz Sjeverne Makedonije, Peđa Marjanović iz Srbije, Mak Čengić iz Bosne i Hercegovine, a u ekipi iz Crne Gore su: Julija Milačić Petrović Njegoš, Lara Dragović, Stevan Vuković i Pavle Prelević. Muški dio ekipe uvjerljivo je prikazao tipične Balkance, pune predrasuda o muškosti i suštini dostojanstva. Atanas Atanasovski u ulozi Albanca Džara se naročito izdvaja spontanošću u kreiranju komičnih situacija, specifičnom gestikulacijom i mimikom kojom dočarava tipičnog muljatora i klošara, napadnog i samouvjerenog, ali opet simpatičnog u svojoj očajničkoj želji za uspjehom.Valentin Kostadinovski igra Makedonca Brzog, mucavca koji, međutim, obožava da priča, iz čega nastaju, naravno, komične situacije. Peđa Marjanović uspio je da oživi lik Cetinjanina Ramba, neuspjelog sportiste koji je iznevjerio roditeljske snove o njegovoj budućnosti i koji je opsjednut jedino time da neko ne sazna čime se zapravo bavi. Mak Čengić igra Bosanca, emotivnog i patetičnog u ljubavi prema svojoj dragoj koja ga konstantno nipodaštava i podsjeća na mizernost njegovog položaja. Pavle Prelević dočarao je lik opuštenog, lijenog i prividno ravnodušnog Podgoričanina Lepog koji, poput ostalih junaka, pati zbog svoje neostvarenosti i iznevjerenih očekivanja porodice. Stevan Vuković igra Nikšićanina koji od početka plana o striperskom nastupu pravi otklon od ekipe, upečatljivo gradeći lik tradicionaliste, neotesanog, snažnog,  svadljivog i grubog tipa. Uz povremeno prenaglašene pokrete i gestikulaciju Julija Milačić Petrović Njegoš je igrala grubu ali velikodušnu vlasnicu lokala zvanu Madam. Lara Dragović blijedo igra lik Marije, studentkinje plesa punu entuzijazma koja momke uči pokretima striptiza.

Radnja drame se odvija u podrumu jednog bečkog lokala, čiji je ambijent scenografski jednostavno predočen pomoću nekoliko stolica i gajbi nasumično raspoređenih po zamračenoj sceni. Takav ambijent daje glumcima-likovima priliku da dominiraju prostorom scene i ispolje riješenost da promijene sudbinu i izađu iz stanja apatije u kojoj se svi nalaze. Kostimi, koje je uradila Lina Leković, po nekim detaljima podsjećaju na devedesete, akcentirajući neukus staleža sa društvenih margina i njihovu kompletnu neadaptiranost na okruženje u kojem se nalaze. Naročito su interesantni kostimi u finalnoj sceni –  trenerke za koje je zastava bivše Jugoslavije uzeta kao šablon, a crvena petokraka smještena u predjelu genitalija, kao svojevrsni vizuelni ironijski komentar.

Reditelj je isuviše produžio drugi dio predstave (u kojem likovi vježbaju za nastup) čime se radnja bezrazložno u nedogled rasteže: izostanak sadržinske potpore i pretjeranost u korištenju gegova doprinosi utisku suvišnosti i dosade. Naročito je scena samog striperskog nastupa nepotrebno produžena. Puka samodovoljnost te scene ogleda se u predstavljanju mnoštva mini-koreografija uz čitav miks većeg broja pjesama iz raznih muzičkih epoha, umjesto da se zadrži fokus, bez daljeg usložnjavanja, čime bi se možda stvorio utisak katarzičnog oslobađanja od predrasuda o pristojnosti i muškosti i konačne pobjede likova nad svojim slabostima.

U najvećem dijelu, ovo je jedna površna predstava koja bi mogla biti dopadljiva publici u pubertetskom uzrastu, kojoj svaka  aluzija na seks može biti smiješna. Nažalost, ove aluzije većem dijelu publike i jesu bile smiješne, o čemu bi takođe bilo zanimljivo govoriti (nekim drugim povodom). Postoje u ovoj predstavi scene koje odišu pravim humorom, u kojima se s ironijom i sarkazmom aludira na patnju i izgubljenost čitave jedne generacije koja je sebe tražila između nemaštine, snova o boljem svijetu van granica svoje zemlje i očekivanja svojih najbližih. To je bila mogućnost koju je autorski tim mogao podrobnije razviti kako bi stvorio kompleksniju strukturu komedije, jer komedija je, ipak, ozbiljna stvar.