Don Kihot: Nešto i ništa o ženama

Barski ljetopis i Gradsko pozorište Podgorica: "Don Kihot" (inspirisano romanom Migela de Servanesa), red. Andraš Urban

Razne stvari motale su nam se po glavi kada se pročulo da Andraš Urban režira “Don Kihota” koji “ima neke veze sa ženama”. Naročito ako smo ovo automatski primili kao feminističku vijest – svašta nam je padalo na um. Jer, koliko god bio simpatičan, Don Kihot je samo još jedan, doduše ćaknut i travestiran mačo tip i sam opsjednut veličinom, i možda bi ovakvoj Servantesovoj kritici muške viteške histerije mogla dobro parirati neka sasvim opozitna “mala” ženska kritika koja dolazi sa margina viteškog muškog narativa, recimo iz kuhinje. Feministička kritika Servantesove kritike viteštva mogla bi, dakle, biti dobrodošla. Ili nešto slično tome, možda još i uzbudljivije i smjelije od ove pravovjerne feminstičke kritike.

Dok su nam se, dakle, takve ideje motale po glavi, stigao je 20. jul, dan za premijeru “Don Kihota” na ljetnjoj pozornici Centra za kulturu u Baru i stvar je razjašnjena: narativ o tužnom, pomahnitalom pseudo-vitezu ovdje je uzet samo kao krajnje neobavezujuća platforma za tematizovanje različitih, uglavnom lokalno prepoznatljivih manifestacija mizoginije i patrijarhalne opresiranosti žena i drugih drugih. U nešto više od sat vremena sedam glumica će – koristeći različita pozorišna sredstva karakteristična za Urbanov pozorišni metod, od aktivističkih neposrednih iskaza, preko songova i narativnih pasaža do malih, fragmentiranih inscenacija dramskih situacija i različitih citata iz političkog i kolokvijalnog diskursa – “prelistavati” različite društvene prakse koje savremeno crnogorsko društvo identifikuju kao duboko mizogino i mačistički opresivno, kao što su: selektivni abortusi, govor mržnje prema ženama, opsjednutosti muškim potomstvom, različiti oblici frustriranosti i ophrvanosti ženskih egzistencija, tabuizacija ženske seksualnosti, nasilje nad ženama i nacionalistička i politička manipulacija ženskim tijelom.

Prijaće nam da vidimo kako sedam crnogorskih glumica, savršeno dizajniranih, u bijelo-crno-crvenim vamp i seksi kostimima (Lina Leković), uz živu klavirsku muziku (Irena Dragović) sa scene radikalno, angažovano i strasno zagovaraju raskid sa patrijarhalnim normama i otvaranje političkog prostora za drugačije, slobodno, misleće i slične stvari koje su u crnogorskom društvu u terminalnoj fazi. Čak i da ne znamo da Urbanova rediteljska strategija podrazumijeva intelektualnu i političku angažovanost glumaca/ica, da su, dakle, glumice taj angažman same donijele na scenu i da su same učestvovale u izboru materijala za predstavljanje, osjetili bismo da Kristina Obradović, Vanja Jovićević, Branka Femić Šćekić, Sanja Popović, Jelena Simić, Branka Stanić i Anđelija Rondović stoje iza ovih stejtmenta (na publiku, barem neku, najsnažniji utisak ostavilo je to kako su “iz punih ista” jedno pedeset puta i u različitim oblicima govorne radnje izgovorili riječ pička, što je shvaćeno kao krunski dokaz ove autentičnosti). Dakle, ako imamo u vidu koliko je crnogorsko pozorište ne samo loše i sterilno, već i ideološki štetno, teško je ne pozdraviti sve ovo jednim – Bravo, cure!

 Ali, ne možemo da ne vidimo gomilu problema. S vremena na vrijeme glumice iz realnog vremena igre intervenišu u predstavljeno meta-teatarskim dokumentarističkim komentarima vlastitog položaja (glumica kao zabavljačica, neisplaćeni honorari), samog procesa izvođenja ove predstave ili komentarima osnovnih strategija Urbanovog pozorišta. Brzo sve to teče, teško je u jednom gledanju sve to pohvatati, ali imamo utisak da se ovim komentarima žele unaprijed dati odgovori na pretpostavljene primjedbe ili, narodski rečeno, da nam se žele zapušiti usta. Ali, problema je previše i od zatvaranja usta nema ništa.

Nije ovdje problem samo to što se zaista ne može uočiti bilo kakva smislena intertekstualna relacija između “Don Kihota” i scenskog teksta ove predstave osim ako borbu žena za svoja prava ne shvatimo kao borbu sa vetrenjačama (moguće da je postojala namjera da “Don Kihot” bude zamka, dakle provokacija, na šta upućuju komentari i naziv predstave, ali se na kraju sve svelo na običnu zbunjažu), i to što nije moguće utvrditi idejnu, ovdje svakako feminističku konzistentnost (na primjer, ne možemo da zaključimo za kakav stav se ovo pozorište zalaže kada je riječ o rodno-korektnom političkom i lingvističkom diskursu). Ključni problem ovog komada je to što se ne uspijeva izaći iz prostora banalnih, popularnih anti-patrijarhalnih klišea koji nemaju nikakvih kapaciteta da nam se obrate na politički način. Teško je shvatiti šta u jednom savremenom političkom komadu o ženskoj opresiranosti traže žene sa hlebom na glavi koje pogruženo čekaju da ih muž udari maljem po glavi-hlebu i tako speru sa sebe ljagu zbog preljube. Ovo su prosto etnografske ili antopološke konstatacije, znakovi koje je patrijarhalna kultura kooptirala i koji, osim smijeha, ne mogu proizvesti nikakav efekat. Nije ovdje, naravno, sve na tom fonu, ali se glumice stalno kreću na samoj granici kulturološki stereotipnog, čak podržavajući taj plan pretjerivanjem i insistiranjem na humoru, i tako one, uprkos svim referencama na savremeni i politički kontekst (citiraju se zakoni, podaci o nasilju itd.), ne uspijevaju da proizvedu pozorišni znak koji bi nas natjerao da zaronimo kroz samodopadljivu kulturalnu anti-mizoginiju koja je samo drugo lice mizoginije (gledaj nas kakvi smo!), da “povjerujemo” u opresiranost i osjetimo se uznemireni (nešto od tog uznemirenja osjećamo samo u songovima). Na ovaj način, „Don Kihot“ postaje još samo jedan u nizu komada iz tematske kategorije „nešto o ženama“ koji ne uspijevaju da politički uozbilje „žensko pitanje“ kroz idejni i pozorišni pristup koji bi se opirao stereotipizaciji, i koji se na kraju završe kao – ništa o ženama.      

Nekima će se dopasti ova predstava zbog političke hrabrosti, iz istih razloga zbog kojih im se dopao “Kapital”, takođe u režiji Adraša Urbana koji je prošle godine produciran u Kraljevskom pozorištu “Zetski dom”na Cetinju. Možemo sada ostaviti po strani opšta pitanja estetike i politike i performativnosti kao političkog okidača, ali se moramo zapitati kako je uopšte moguće ciljati politički sa ovoliko opštih mjesta, deklarativnosti, idejne konfuzije i intelektualne površnosti? To smo se pitali kada smo gledali “Kapital” i sad se pitamo opet, ali upornije jer je sada jasnije da Urbanov metod barem u crnogorskom pozorišnom kontekstu upitan i da bi trebalo odustati od prakse brendiranja crnogorskog pozorišta imenima reditelja koji nemaju kapaciteta ili vremena da se ozbiljno posvete kulturnoj sredini i radu sa glumcima više nego što to podrazumijeva neka pozorišna radionica. Možda će neko smatrati da je gest političke hrabrosti razvijoriti bijele zastave sa crvenim mrljama (izgubljena ženska nevinost) na pozadini od video bima na kojoj se vijori crnogorska zastava zaštićena zakonom uzduž i poprijeko (završna scena), ali mi koji živimo ovdje znamo da nam treba mnogo više umjetničke posvećenosti i mentalne usredsređenosti da bismo bili politički taknuti i da bismo nekoga taknuli. I pošto je sve tako, pošto je rediteljski učinak u svakom pogledu tako skroman (što honorar vjerovatno nije), pošto je njegovo odsustvo vidljivo na svakom koraku, od idejnog, preko dramaturškog do performativnog plana (scene u kojima se glumice pojavljuju sa šerpama, malim kućanskim aparatima itd. su čisti treš), moramo postaviti jednostavno pitanje – zašto glumice nisu ovo same režirale? Ako same smišljaju teme i probleme (za šta im, uz dužno poštovanje, treba bolja priprema), donose materijal scenaristi (u ovom slučaju Vedrani Božinović), politički se eksponiraju, vjerovatno i smišljaju scenske improvizacije, šta će im, koga đavola, Urban? Zašto ne bi same sve završile cijeli posao i možda uzele veće honorare da više ne moraju da nam se sa scene žale kako su slabo i neuredno plaćene.