Persona: Klasici sa sjevera
Alternativna teatarska aktivna kompanija (ATAK), Centar za kulturu „Vojislav Bulatović – Strunjo” (Bijelo Polje), KIC „Budo Tomović“ (Podgorica) i Grupa za istraživanje i razvoj kulturne politike: "Persona" (prema filmu Ingmara Bergmana), red. Stevan Bodroža
Da nas neko probudi u pola noći i zatraži da izlistamo pet najšokantnijih filmova, teško da bismo zaboravili „Personu“ Ingmara Bergmana iz 1966. godine, film-bombu bačenu na filmske konvencije i humanističko povjerenje u njeno visočansto Ličnost, njen etički i psihološki integritet i bazičnu racionalnost, film koji opisujemo kao „psihološki triler“ iako bi bilo prikladnije zvati ga onako kako ga je Bergman zvao – filmskom poezijom. Stranice i stranice potrošene su na značenjske analize ovog hermetičnog, suvereno autorskog filma i njegovih psihoanalitičkih, antropoloških, religijskih, filozofskih i autobiografskih referenci, da bismo se na kraju – iako, naravno, ne konačno i bez rezerve – priklonili tumačenjima koja „Personu“ dovode u vezu sa Jungovom teorijom individuacije (muške, što smo shvatili nakon Junga) i uloge anime u tom procesu, kao i sa Bergmanovim traumatičnim iskustvima odrastanja, dakle – ideji da je ovaj film umjetničko svjedočanstvo rediteljevog traganja za svojim nesvjesnim – ženskim.
Čini se da nije moguće, sve i kad bi nam to bio cilj, napraviti dosadan pozorišni ili bilo kakav drugi umjetnički produkt na osnovu jednog ovako uznemirujućeg filmskog materijala koji istjeruje iz podruma porive i žudnje koje zasijecaju u sve tabue, uključujući i patrijarhalni tabu „svetosti“ materinstva (ovdje bismo se mogli sjetiti i Larsa fon Trira, još jednog, mlađeg reditelja koji istražuje teme ženskosti na način koji izaziva sličnu pažnju feministički orjentisanih autorki). Skloni smo, dakle, da povjerujemo da nije moguće banalizovati ovaj introvertan, značenjski napregnut kripto-narativ o jednoj ženi – bolničarki Almi koja njeguje u ćutanje utonulu drugu ženu – glumicu Elizabetu, sa kojom će do kraja filma proći kroz iskustvo erotizovane bliskosti, izdaje i mržnje, sve dok se njihovi identiteti (ako je ovaj pojam, sa svim njegovim savremenim konotacijama, ovdje uopšte na mjestu) ne prepletu do neraspoznatljivosti, i da nije moguće neutralisati uzbuđenje koje izazivaju njegove uznemirujuće slike (pamtimo slike sa početka filma – dlan u koji je zaboden ekser, oči umiruće životinje, muški polni organ, zapaljena filmska traka...). Dakle, ništa ovdje ne sluti na dosadu. Pa ipak, reditelju Stevanu Bodroži, dramaturškinji Dragani Tripković i timu koji stoji iza pozorišne predstave „Persona“ – koju je podgorička publika mogla da vidi 30. maja u sali „Dodest“, a koja je nastala u produkciji Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK), Centra za kulturu „Vojislav Bulatović – Strunjo” iz Bijelog Polja, KIC-a „Budo Tomović“ iz Podgorice i Grupe za istraživanje i razvoj kulturne politike – pošlo je za rukom da naprave dosadnu pozorišnu „Personu“.
Pretpostavljamo da nije nimalo nezahtjevno transponovati „Personu“ iz filmskog u pozorišni jezik, i da su za jedan takav poduhvat potrebni dobri razlozi i snažni podsticaji. Namjera da se napravi pozorišni rimejk ovog filma, da se istraži na koji način je prevod ovog filma na jezik pozorišta moguć – bila bi svakako hvale vrijedna. Hvale vrijedna bila bi i namjera da se uspostavljanjem intertekstualnih relacija uđe u neku vrstu diskusije sa Bergmanom (od 1966. godine do danas otvoreni su novi rakursi koji bacaju nova svjetla na ovaj film, među kojima je feministički svakako najuzbudljiviji). Ono što, međutim, hvale nije vrijedno i što je čak potpuno besmisleno jeste ideja da se ovakav filmski materijal može transponovati u realističku psihološku dramu. Pa ipak, na toj nemogućoj mogućnosti nastala je „Persona“ u produkciji ATAK-a.
Svi elementi koji potenciraju ekspresivnost, ne-mimetički, duhovni i subjektivni status predstavljenog, koji to predstavljeno izmještaju iz zone mimetičkog komfora i prostora „normalnosti“ u ovoj predstavi svedeni su na minimum. Glumice Nada Vukčević i Vanja Jovićević takođe potenciraju taj psihološki aspekt, uspijevajući čak da psihološki strukturiraju likove, ali stvar je u tome što konvencionalni psihološki likovi ovdje nemaju šta da traže. Tu su i video intervencije kao mogući elementi napuštanja mimetičkog plana, ali one se zapravo svode na dramaturške poštapalice – ono što pratimo na video bimu samo su neinscenirane replike junaka (koje tumače Dubravka Drakić i Đorđije Tatić) koje su uvedene da bi se premostile praznine u razvoju priče i pojasnilo o čemu se ovdje zapravo radi. Rijetki su trenuci iskoračenja u pozorišnu ekspresiju u ovom komadu, kao što je to scena u kojoj glumice gmižu po podu poput reptila, koja je, uprkos nepotrebnoj realističkoj motivaciji (ova slika je njihov zajednički san), dovoljno uzbudljiva da nas navede na razmišljanja o mogućoj prikladnosti neiskorištenih elemenata fizičkog teatra u ovom projektu. Na kraju, dobili smo nerazumljivu i dosadnu „običnu“ priču o dvije pomalo iščašene žene sa nagovještajem drugog plana,komad u kojem je značenjski nesvodiva „Persona“ ipak svedena na nekoliko banalnih i već potrošenih ideja o mnoštvenosti identiteta i građanskoj hipokriziji.
Neshvatljivo je da jedan ovakav filmski materijal nije pokrenuo pozorišnu imaginaciju i volju za korištenjem scenskog jezika. Tim prije što je to ovdje bilo neizbježno. Disocirana svijest ne može se više izraziti običnim umjetničkim jezikom. Zato i gori filmska traka u Begmanovom filmu. Imamo razlog da pretpostavimo da je Elizabeta zanijemila na pozorišnoj sceni dok je tumačila Elektru (što opet nije slučajno – antropološke implikacije izbora između oceubistva i materoubistva u „Orestiji“ važne su za razumijevanje filma) zato što je odjednom prepoznala ograničenost konvencionalnog pozorišnog jezika, tim prije ako imamo na umu da je Bergman bio i pozorišni reditelj. Sve je ovdje, dakle, golicalo pozorišnu imaginaciju i prizivalo scenski jezik da se se oglasi svjetlošću, zvukom, pokretom, čulnim senzacijama, medijima i postupcima koji mu stoje na raspolaganju. Reditelj Stevan Bodroža i umjetnička ekipa nisu se, međutim, dali zagolicati.
Posebno bi se trebalo pozabaviti produkcijskim kontekstom ove predstave: “Persona” je, naime, nastala u okviru projekta “Sjeverne scene – razvoj publike i podsticanje pozorišne produkcije u centrima za kulturu na sjeveru Crne Gore” koji je podržalo Ministarstvo kulture. Budući da je ovo već treća predstava koju producira ATAK na ovoj istoj platformi (razvoj pozorišne kulture na sjeveru), možda su se stekli uslovi da se postavi pitanje uspješnosti te platforme. Teško je shvatiti kakva ideja o razvoju pozorišne kulture na sjeveru stoji iza ovakvih projekata i zašto tim okupljen oko ATAK-a smatra da je tumačenje književnih i filmskih klasika (“Personi” su prethodile predstave “Pometnje pitomca Terlesa” R. Muzila i Floberova “Madam Bovari”), pri tom uz minimalno učešće umjetnika sa sjevera, u interesu te pozorišne kulture. Uostalom, ljudi iz ATAK-a morali bi znati da postoje savremene pozorišne prakse koje suštinski, a ne samo formalno okupljaju lokalnu zajednicu i daju joj mogućnost učešća, i da bi razvoj takvih pozorišnih formi bio primjereniji jednoj savremenoj, pri tom “alternativnoj” pozorišne grupi. Kada se idući put pojavi neka ATAK-ova predstava iz Rožaja ili Gusinja, bilo bi zaista lijepo da budemo obradovani, da to ne bude opet jedna, od strane južnjačkih ili “inostranih” umjetnika (loše) ispričana lektira, neki prepričani Borhes ili Man, već nešto sasvim drugo, možda neko “komjuniti” pozorište koje će dokumentaristički govoriti o problemima tih zajednica (a znamo koliko ih imaju), koje će im dati prostor da se zaista osjete dijelom pozorišne zajednice i crogorske kulture, a ne pukim sredstvom. Pri tom, daleko od toga da bi ta injekcija, ta vrsta pozorišnog “rifrešmenta” godila samo sjevernjacima.