Lažna sjećanja: Projekat odrađen
Kraljevsko pozorište Zetski dom: "Lažna sjećanja", autorski projekat red. Pepa Gatella i glumaca
Ovogodišnji MIT festival, u organizaciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom, otvoren je premijerom predstave „Lažna sjećanja“ u produkciji ovog pozorišta, čiji su autori (koncept i režija) španski reditelj Pep Gatell i domaći glumci: Vule Marković, Vukan Pejović, Filip Đuretić, Anđela Radović, Anđelija Rondović, Milica Šćepanović, Sanja Vujisić, Marija Labudović, Jelena Đukić, Marija Đurić, Julija Milačić, Jelena Simić i Maja Stojanović.
„Lažna sjećanja“ možemo opisati kao pokušaj dekonstrukcije istorijskog narativa o Jeleni Savojskoj i uspostavljanja jednog u osnovi naučno-fantastičnog narativa u čijem središtu je motiv genetičkog inženjeringa i kloniranja italijanske kraljice. Ovaj narativ dat je u nekoliko scenskih skica u kojima pratimo uzimanje njene krvi, njeno zalaganje protiv fašizma, smrt i pokušaj stvaranja njenog duhovnog klona.
Moguće je da su autori ovog koncepta imali u vidu temu transhumanizma, pitanja o budućnosti humanosti u uslovima informatičke i tehnološke ekspanzije i pitanja granica koje se čovjeku postavljaju u tim uslovima, uključujući pitanje besmrtnosti i sadržaja novog „trans čovjeka“ ili „super čovjeka“. Ali, ukoliko je to bio planirani tematski okvir u koji je trebalo smjestiti izmaštane prizore iz života italijanske kraljice – mora se zaključiti da je to bio krajnje neuspio pokušaj i da autori nisu uspjeli da nas natjeraju da se zamislimo nad više nego uzbudljivim pitanjima transhumanizma. Nije svakako beznačajno ni to što je objekat ovog genetičkog inženjeringa crnogorska princeza i buduća italijanska kraljica koja ima poseban status u kolektivnom sjećanju, što nas navodi da odgovor na pitanje o tome šta je zapravo tema ove predstave tražimo u tom smjeru, tim prije što naslov predstave ukazuje na namjeru da se njen gotovo mitski status dekonstruiše, a sa njim možda i svi slični idealizovani istorijski narativi. Međutim, i to je malo vjerovatno jer ono što ovdje dobijamo su samo neinspirativne, izlizane tirade o altruizmu i pravdoljubivosti kraljice Jelene.
Predstava je, to se mora priznati, tehnološki veoma napredna: publika koja se sve vrijeme kreće kroz različite prostore pozorišta putem aplikacije na pametnom telefonu dobija kratke informacije o radnji i uputstva o tome šta treba da radi. Ali, ta interaktivnost samo povećava konfuziju koju osjećamo dok slijedimo glumce, premještajući se iz jednog prostora u drugi, pokušavajući da shvatimo šta se dešava. A šta se dešava nije nimalo lako shvatiti: scena, galerija i parter prekriveni su ogromnim najlonskin zastorima; jaka, disonantna elektronska muzika nas agresivno dekoncetriše i stalno smo u riziku da se sudarimo sa glumcima koji neprestano jure i daju nam uputstva kuda da se krećemo. U takvim uslovima teško je, naravno, govoriti o umijeću glumaca jer je koncept predstave toliko labav i skicozan da se glumci nisu mogli u njega suštinski udubiti i kreirati zaista ubjedljiv performativni izraz.
Predstava „Lažna sjećanja“ predstavlja primjer arogantnog podmetanja konfuzije pod firmom modernosti i inventivnosti. Interaktivnost, korišćenje mobilne aplikacije, manipulisanje kretanjem publike – to su sredstva koja bi mogla da nas zavedu da pomislimo da ovdje ipak „ima nešto“. Ali, to je samo pretenciozna scenska ljuštura koja je iznutra prazna i u značenjskom i u performativnom smislu.
Ono što je ovdje očito jeste nepromišljenost i brzopletost. Ovo je tipična „projektna“ predstava koje se finansira iz međunarodnih fondova, na brzinu i bez posvećenosti, jedan od onih projekata koji će možda zadovoljiti donatore, ali koji neće ostaviti nikakav trag za sobom i od kojeg niko, osim aktera, neće imati koristi.