Krik: Ko to pleše u pozorištu?

Baletska trupa Ballo: "Krik", kor. Tamara Vujošević Mandić i Slavka Nelević

Vjerovatno se čitaoci ovog osvrta, barem oni stariji, sjećaju vremena kada se šuškalo o otvaranju operske scene u Crnoj Gori. Moguće je, i vjerovatno je da se nekad šuškalo i o baletskoj sceni. Znali smo da za sve to treba dosta kapaciteta, specijalizovanih umjetničkih vještina i znanja, kao što to znamo i sada, ali svejedno – dok se šuškalo, gajili smo nadu da će kreatori pozorišnih politika u nekom trenutku, iz bilo kakvih pobuda, preuzeti civilizacijsku odgovornost da na ovo tlo posade elementarne scenske forme koje su tekovina evropske scenske tradicije i repertoarskih politika. Sada, kada je i šuškanje prestalo, pitamo se – kuda su nestale ove ideje i kada su direktori pozorišnih institucija i kreatori pozorišnih politika sebi dali pravo da zaborave da osim dramske, postoji muzička i plesna scenska umjetnost, zaključili da je dramsko pozorište crnogorskoj publici taman, i da je njihov jedini zadatak da „angažuju“ reditelje prepuštajući njima da po svom nahođenju procjenjuju šta – u pogledu tema, repertoarskih politika, razvoja ansambla, novih scenskih formi i izraza, i ko zna još čega – treba crnogorskoj publici. Rezultat je, kada su repertoari pozorišnih institucija u pitanju, očigledan – kumuliranje scenski jednoličnih rediteljskih pozorišnih projekata, utemeljenih na (nekom) tekstu, manje ili više smjelih u pogledu korištenja scenskog jezika. Jednom riječju – scenska monotonija i dosada.    

Teško je bilo izbjeći ovakva razmišljanja nakon premijernog izvođenja plesnog performansa „Krik“ u produkciji baletske trupe „Ballo“ na velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta 24. aprila, tim prije što je on izveden upravo na sceni nacionalnog pozorišta koje najmanje ima prava da nas umara scenskom jednoličnošću, a to i te kako čini. Pitamo se dalje – ako jedna mala nezavisna plesna trupa, skromnih mogućnosti, bez ozbiljnije i strateške podrške, može da unese scensku svježinu i podsjeti nas da su scenski doživljaji i izvori scenskog užitka mnogostruki, zašto je publika lišena tih iskustava i zadovoljstava i danas, uprkos tome što već decenijama postoje umjetničke visoke škole u Crnoj Gori, a sredstva koja se izdvajaju za scenske umjetnosti nikako nisu mala?   

U programskoj knjižici nas koreografkinje i autorke performansa „Krik“ Tamara Vujošević i Slavka Nelević upoznaju sa idejom i „tematskim okvirom“ u kojem ćemo se kretati tokom izvođenja. Objašnjavaju nam da će ovdje biti riječi o nemogućnosti uspostavljanja ljudske komunikacije na temelju empatije, bliskosti i ljubavi. Možda to čine suviše opširno i indikativno  –  moguće iz uvjerenja da publici čije je iskustvo sa plesnim scenskim formama mjerljivo kašičicama treba pomoći da se snađu i bez teksta. Srećom, sam performans izmiče začenjskoj određenosti. I ilustrativnosti. Neke situacije-slike otuđenosti lako prepoznajemo, možemo da ih situiramo u realni kontekst ali, srećom, ne više nego što je dovoljno da uhvatimo vezu i naslutimo referentne tačke u realnosti. Kao da se krećemo između malih ostrva koja su nam poznata, koja prepoznajemo zahvaljujući aluzijama na seksualnost, kafanske mačo manire, poznate oblike nasilja, ali to su samo uporišne tačke između kojih postoji i prostor neodređenosti, prostor igre koja više ne referiše na realne situacije već na same emocije, kojem možemo da se prepustimo. Ali, u svakom trenutku prepoznajemo temu – tijela izvođačica/a Ane Babac, Jovane Čađenović i Marka Radonjića „ispričaće“ nam u šest slika priču o otuđenosti čovjeka od čovjeka, a onda, naravno, i čovjeka od samog sebe, dakle priču o zapriječenosti humanog odnosa koja se transformiše u bijes, agresiju, očaj i na kraju – krik kao nemušti izraz nepristajanja na ovakvo ljudsko stanje. Nema ovdje prostora za dublje analize izvora i razloga za „zablokiranost“ ljudske razmjene, saosjećanja i ljubavi prije svega, ali autorke ipak idu dalje od konstatacije i predlažu nam da agresiju, nasilje, volju za dominacijom, očajanje, strah i druge oblike savremenih ljudskih patnji i odstupanja od željene humanosti sagledamo u tom kontekstu. I sve ovo događa se uz muziku Kevina MekLauda (Kevin MacLeod), koja je ponekad sinhronizovana sa pokretima, a nekad se javlja kao podloga emocijama i temi koja se razvija. Uz par stolica kao rekvizita (ili su to ipak scenski znakovi i elementi scenografije?), efektno osvjetljenje, jednostavne i elegantne kostime, plesačko umijeće i šarm plesačica/a – to je otprilike ono što je publici ponudila plesna trupa „Ballo“. 

„Krik“ je, reklo bi se, projekat odmjeren u svakom pogledu, „upakovan“ sa  sviješću o realnom kontekstu,  iskustvima publike sa ovom formom scenskog izraza, sopstvenim kapacitetima (malobrojnost ansambla, finansijska ograničenost). I na kraju, vjerujemo, i sa sviješću o potrebi da se dune u slabašni plamičak plesnog scenskog izraza koji samo što se nije ugasio.