14. Hrvatski kazališni showcase: Sa publikom na Ti
14. Hrvatski kazališni showcase (Zagreb, 11-15.04)
U Zagrebu je od 11. do 15. aprila, u organizaciji Hrvatskog centra ITI (International Theatre Institute / Međunarodni pozorišni institut), po 14. put održan Hrvatski kazališni showcase. Smotri izvedbi, po izboru predsjednice Hrvatskog centra ITI i umjetničke direktorice Hrvatskog kazališnog showcase-a Željke Turčinović, prisustvovalo je 28 regionalnih i inostranih selektora festivala, kritičara i direktora pozorišnih institucija. Prikazano je devet vrlo raznovrsnih dramskih i plesnih predstava, nastalih u produkciji javnih pozorišta i nezavisnih umjetničkih organizacija, koje su odabrane sa osnovnim kriterijumom potencijalne zanimljivosti za strane pozorišne djelatnike, a u cilju podsticanja gostovanja i saradnji. I ovogodišnji showcase potvrdio je da je hrvatska pozorišna scena vibrantna, angažovana i uzbudljiva, a u ovom tekstu izdvojićemo nekoliko vrlo kvalitetnih, a produkciono skromnih predstava, manje poznatih crnogorskoj publici.
Monodrama „Mistero Buffo“, nastala po tekstu Daria Foa kao nezavisna produkcija Kazališta Grupa i Triko Teatar Cirkusa, izvedena je na kamernoj, praznoj sceni Ribnjak Centra mladih Ribnjak, privlačnom pozorišnom prostoru smještenom u zagrebačkom parku Ribnjak. Centar djeluje sa misijom istraživanja klasičnih i savremenih dramskih djela i njihovom scenski inovativnom predstavljanju, a upravo to donijela je režija Lee Delong i izvođenje glumca Dražena Šivaka.
„Mistero Buffo“ (1969) jedan je od najvrijednijih Foovih komada, čije je sveukupno pozorišno djelo svojevrstan spoj narodne žonglerske tradicije, komedije dell' arte, vodvilja, kabarea, pantomime, skeča i političke satire. Sam pisac je tokom svoje karijere zbog kritičko-satiričke oštrice doživljavao mnoge prepreke, pa je recimo Vatikan prikazivanje upravo ove drame na nacionalnoj televiziji okarakterisao blasfemičnim. Zanimljiva produkciona priča prati i ovu predstavu: naime, s obzirom da koproducenti nisu uspjeli dobiti javnu finansijsku podršku, Šivak je organizovao crowdfunding, odnosno internetsko sakupljanje priloga. Iako je uspio sakupiti sredstva za predstavu, u javnim obraćanjima ovakav način okarakterisao je kao problematičan i nešto što ne bi trebalo postati pravilo.
Tekst izvedbe sastoji se iz niza kraćih monologa koji donose satiričnu reinterpretaciju nekih biblijskih tema i likova i bijes „malog čovjeka“ protiv ugnjetavačkog društvenog poretka, dok Šivak i sam tradiciju interpretira na savremen način. Prva narativna cjelina donosi priču o tome kako je od siromašnog srednjevjekovnog seljaka postao prvi glumac. Seljak je živjeo mukotrpno i monotono, dok on i porodica prvo nisu otkrili plodnu zemlju, a zatim i izvor. Međutim, nakon toga počeli su se pojavljivati različiti moćnici (feudalni gospodar, pop, birokrata) koji su polagali pravo na zemlju. Na kraju, pretrpivši ponižavanja i maltretiranja i ostavši bez porodice, seljak je odlučio da se ubije, kada se iznenada pojavio Isus i paternalistički nadobudnim tonom ga uputio da mu se sve desilo sa razlogom i da je predodređen da postane putujući prdstavljač koji će uvijek iznova predstavljati svoju tragičnu priču, ali na komičan način koji će privući gledaoce. Drugi dio predstavlja priča o Lazarevom tobožnjem uskrsnuću, odnosno o rulji koja na nekom seoskom groblju ovo uskrsnuće pod krinkom religioznosti očekuje kao senzacionalistički zabavan spektakl (bore se za stolice i bolja mjesta, ljute zbog kašnjenja, prodaju i kupuju piće i sl.). Treći monolog odnosi se na četrnaestovjekovnog papu Bonifacija VIII, koji odlučuje da se razračuna sa Isusom koji dolazi i traži povratak vjeri i skromnost, kao sa nekim nepoželjnim revolucionarem, i ironično razotkriva bolesnu vlastoljubivost i pohlepu crkve.
Dražen Šivak krajnje energično, ubjedljivo i zavodljivo šarmantno, uz ogromnu ludičku radost igre, enormno izražajno (između ostalog nevjerovatno ekspresivnom mimikom i pokretima ruku) oživljava preko 30 likova (uključujući ne samo ljude, nego npr. i konja), pri čemu izmjenjuje pripovijedanje i predstavljanje. U osnovi se oslanjajući na tradiciju italijanskog pučkog pozorišta, protkanu klovnovskim elementima, Šivak nastupa teatralno, uz elemente groteske, patetike, autoironije, pri čemu ostvaruje neposredan kontakt sa publikom, kojoj se direktno obraća (recimo izlazi iz uloge i govori o današnjoj ekspolataciji koja funkcioniše slično kao i nekadašnja, moći i ulozi pozorišta i sl.). Pored njega, uz scenu je i muzičar Igor Dorotić, koji sviranjem trube kreira i pojačava atmosfere, ali i komentariše radnju muzikom i mimikom; a sa druge strane, i Šivak povremeno stupa u dijalog sa muzikom koristeći triangl. Energična, atmosferična i angažovana, predstava „Mistero Buffo“ nudi nam smijeh kao sredstvo protiv straha, kao odupiranje i distanciranje od duha tragedije, stvaranje nadmoći iz nevolje.
„6mm – ispovijest o boli i pobjedi“ rediteljke Ksenije Zec takođe je monodrama, ostvarena u multimedijalnoj pozorišno-plesno-filmskoj formi. Predstava, koju izvodi glumica Daria Lorenci Flatz, nastala je na osnovu knjige novinarke Josipe Pavičić Bernardini o vlastitoj borbi sa rakom dojke, kao koprodukcija Teatra Erato i MEDIA PUNKT-a, u saradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, kreativnom labaratorijom 4sobe, lancem knjižara Hoću knjigu i udruženje protiv raka dojke Europa Donna Hrvatska.
Nepretenciozno, dirljivo na nepatetičan način, uz zrnca humora i autoironije, protagonistkinja nas vodi kroz svoju priču, od dana kada dobija dijagnozu, kroz uspone i padove u borbi sa bolešću, do spoznaje da je potrebno da se, uprkos dugotrajnim iscrpljujućim terapijama, podvrgne mastektomiji. Na gotovo praznoj sceni, na kojoj se nalazi samo kofer i neke svakodnevne sitnice, Daria Lorenci Flatz mimikom i istrzanim, simboličkim pokretima sugestivno prenosi raspon osjećanja od početne nevjerice; užasa nužnosti temeljnog propitivanja sebe i sopstvenog života, odnosa sa bliskim ljudima i prema sopstvenom tijelu; jezive, vakuumske samoće u kojoj se nađemo kada nas bolest otuđuje od svoga tijela, odnosno samih sebe, kroz koju nikakva bliskost suštinski ne može prodrijeti. Glumica se neposredno i neformalno odnosi prema publici – prisno ćaska o stanju svog kostima, standardima ženske ljepote u patrijahalnom društvu, njenom (ne)uklapanju u njih... Video u pozadini prikazuje je u nekim svakodnevnim prostorima, kao što su aerodrom, ulice, bolnice..., u krupnom planu koji podcrtava unutrašnju izolaciju i nasilno suženje njenog svijeta. Kroz duboko intimna razmišljanja o životu i smrti, ova izvedba na površinu dovodi duboko potisnuti osjećaj ljudske krhkosti i prolaznosti, i doživljaj dragocjene pustolovine života kao osjećaj nepovratnosti vremena.
Autorski projekat „Govori glasnije!“ pozorišnog i filmskog autora Bobe Jelčića, izveden je u satiričkom kazalištu Kerempuh, koje se prošle godine istaklo izuzetnom postavkom Pirandelove drame „Šest lica traži pisca“, koju je u raskošno satiričnim tonovima režirao Oliver Frljić. Repertoarskoj odrednici ostaje vjerna i višeslojna, istovremeno vrlo angažovana, oštro duhovita i intimno topla skupno kreirana izvedba „Govori glasnije!“, koja tematizuje netrpeljivost u savremenom hrvatskom društvu, ali i ulogu i (ne)moć pozorišta u takvom kontekstu. Kroz mikrokosmos jedne prividno obične, a ustvari sasvim „izglobljene“ zagrebačke porodice, propituje se prikriveni neo-fašizam koji marginalizuje i izopštava različitosti – u ovom slučaju „krivu“ nacionalnost.
U porodičnu svakodnevicu dolazi prijateljica Branka, 56-ogodišnjakinja iz Bosne i Hercegovine. Ona već 25 godina ne može da nađe posao, jer je etiketirana srpskom nacionalnošću koja u post-ratnoj sredini nerazvijene zemlje zakriva i poništava njenu cjelokupnu ličnost. Zbog toga odlučuje potražiti posao, bolji život, a time i sreću na „Zapadu“, odnosno u razvijenoj, evropskoj hrvatskoj prijestonici. Njen dolazak na površinu izbacuje duboko zatrpane nijanse i motive u međuljudskim odnosima, lične, ali i društvene probleme koji se u uobičajenim okolnostima podjednako potiskuju.
Glumačka igra situirana je u neuhvatljivom međuprostoru između realistične uvjerljivosti i ironične teatralnosti. Glumci tako, polazeći od realistične situacije, povremeno ponavljaju svako svoje faze poput automata, do joneskovskog prekida svake mogućnosti komunikacije, gradeći likove istovremeno veoma osebujne i izrazito određene društvenim obrascima. Elementi fizičkog teatra, kao i obično i Jelčićevim predstavama, vrlo su naglašeni: mimičkim trzajima, bacakanjima, nenamjernim obaranjem stvari razotkrivaju se emocionalni ćorsokaci, zapretane neuroze, nezadovoljstva, nesigurnosti, „mučnine“. Vrlo je bitan i složen i metateatralni sloj predstave, odnosno dosljedno razbijanje pozorišne iluzije: glumci se oslovljavaju ličnim imenima, brehtovski se privatno/“privatno“ obraćaju publici i traže njeno učestvovanje, prepričavaju i komentarišu svoje replike, tumače scene koje i trebalo da slijede, ali koje uslijed raznih nepredviđenih problema nije moguće izvesti. Fluidne i propustljive granice između svarnosti i fikcije, naglašene su i dovođenjem na scenu “prave” Branke, odnosno građanke iz publike, što podcrtava društveni značaj pozorišta i odgovornost onih koji ga čine, za jezivu, društveno prihvaćenu i podhranjivanu netrpeljivosti i neempatičnost.
Praksa organizovanja pozorišnih šoukejsa, odnosno smotri pažljivo odabranih pozorišnih ostvarenja koja se prikazuju pred inostranim selektorima i kritičarima, što je prilika za promociju i umrežavanja, vrlo je rasprostranjena, i to ne samo u malim, nego i velikim, pozorišno vidljivim zemljama. Ovakav koncept nesumnjivo bi mogao biti značajan i za Crnu Goru. Međutim, da bi naše pozorište pobijedilo izvjesnu izolaciju (situaciju u kojoj se recimo rijetka gostovanja izvan zemlje dešavaju obično po principu reciprociteta), trebalo bi prvo podići kako kvantitet (naročito kada je u pitanju nezavisna scena), a naročito kvalitet pozorišne produkcije u cjelini. Takođe, Crna Gora je jedina od zemalja bivše Jugoslavije, koja još nema oformljen nacionalni ITI centar, odnosno sopstveni pozorišni institut.