Smrt i djevojka: Uzmi – ostavi

 Crnogorsko narodno pozorište: Arijel Dorfman, "Smrt i djevojka", red. Goran Bulajić

Nismo kao nevina publika otišli na premijeru predstave “Smrt i djevojka” Arijela Dorfmana u režiji Gorana Bulajića na tek obnovljenoj sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta 17. marta. Vjerovatno je da je bilo malo ljudi u publici koji nisu vidjeli film Polanskog snimljen prema ovom tekstu iz 1994. godine, sa Sigurni Viver i Benom Kingslijem u glavnim ulogama, i kojima, dakle, nije dobro poznata ova priča o ženi koja u nekoj bezimenoj zemlji, u sopstvenom domu, nakon deset godina ponovo sreće čovjeka koji je silovao i mučio tokom perioda političke diktature, i koja konačno zadovoljenje pravde prepušta institucionalnim djeliteljima pravde u tek uspostavljenoj demokratiji, među kojima je i njen muž, što će se, naravno, pokazati kao potpuni promašaj. Ono što u takvim okolnostima od reditelja očekujemo jeste da uvaži činjenicu da sa ovim tekstom već imamo određeno iskustvo i da nam tim prije neće biti dovoljno da nam se ova priča samo prepriča. Ali, ta činjenica nije uvažena – na sceni Studio ova priča je samo korektno scenski ispričana.

Pitanje je i koliko Dorfmanova drama tako svedena na narativ i komad sa tezom, što ona u biti jeste, danas uopšte može biti uzbudljiva. Sa ove vremenske distance, sa globalnim i lokalnim iskustvom nekažnjivosti ratnih i drugih zločina, koje se u međuvremenu nagomilalo, sa svom ovom u međuvremenu okorjelom, stvrdnutom sumnjom u “institucionalne mehanizme” uspostavljanja pravde – na Dorfmanom tekst i njegovu poantu danas možemo da gledamo kao na “otkrivanje tople vode”. Nikoga, nažalost, više ne može podići s mjesta otkriće da institucionalnog zalečenja rana izazvanih političkim nasiljem i traumama nema, da je nasilje institucionalno integrisano i da demokrtaske institucije nemaju odgovor na individualne zahtjeve za pravdom. Poražavajuće su ljudske traume o kojim Dorfman piše, nikada se humanost na to neće navići, ali sama konstatacija da nema lijeka za političko nasilje danas jednostavno ne može da nas trgne iz stanja uspavanosti.        

Naravno da to ne znači da Dorfmanov tekst treba staviti u ladicu. Vidjeli smo u filmu Polanskog, i ne smo tu, da je spektar etičkih i psiholoških iskustva povezanih sa nasiljem i ljudskih odgovora na situaciju nasilja o kojima svjedoči ovaj tekst –  bilo da je riječ o žrtvama nasilja, nasilnicima ili svjedocima i djeliteljima pravde – neiscrpno uzbudljiv, da postoje etičke i psihološke dinamike nasilja o kojima nam nikad nećemo prestati da mislimo. Individualna iskustva nemoći, poricanja nasilja, samoporicanja, identifikacije sa nasilnicima, nemogućnosti zalečenja, gladi za svjedočenjem, bijesa – sve su to iskustva koja nas u svakom istorijskom i političkom kontekstu uznemiravaju. Ako je zaključak ovog komada neuzbudljiv, iskustva junaka ove drame to svakako nisu. Tu su na potezu, naravno, glumci.  Što se postavke u CNP-u tiče, čini se da je to bila namjera – da se ova priča ispriča u velikoj mjeri “vjerno”, sa akcentom na psihološkoj i etičkoj drami kroz koju junaci prolaze. Kamerni prostor, decentna scenografija (Anka Gardašević) i kostimi (Jelena Đukanović) – sve bi to trebalo da podrži glumački gest, razvoj likova i psihološku i etičku dramu. Ali, u moralne i psihološke ponore ovdje nećemo zaroniti.  Julija Milačić (Paulina Salas), Miloš Pejović (Herardo Eskobar) i Dragan Jovičić (Roberto Miranda) tačno mapiraju karaktere, njihova različita iskustva nasilja i odgovore na nasilje, od traumatizovanosti glavne junakinje, preko etičke obamrlosti njenog tlačitelja i silovatelja Mirande do površnosti Herarda Eskobara i njegove nesposobnosti za empatiju i humano suočenje sa iskustvom nasilja. Ali, sve je to ipak samo naznačeno,  dobro postavljeno i glumci konačno ne uspijevaju da nas nagovore da prestanemo da gledamo ovaj komad kao nešto već viđeno i da odustanemo od nepovjerenja prema ovom narativu i njegovoj poanti.  

Na kraju Dorfmanovog teksta shvatićemo da imena počinioca političkih zločina nikada neće biti izgovorena. Nama koji živimo na Balkanu ne treba objašnjavati politički kontekst odbijanja da se krivica individualizuje. Bili smo svjedoci diktatura, gubili smo nade u “mlade demokratije”, vidjeli hipokriziju i korumpiranost u srcu novih demokratskih institucija, svjedočili, i još uvijek svjedočimo svemu onome što se kao razlog ćutanja naslućuje i u Dorfmanovom tekstu. Izvori političke opresiranosti postaju sve anonimniji u savremenom svijetu, nasilje postaje strukturalno i ovo globalno iskustvo koje dijelimo sa savremenim čovječanstvom dodatno nas obeshrabruje. Boli nas to što je pravda nedostižna i zato i imamo otpor kada nam neko prosto servira to kao konstataciju. Da, ali šta s tim? Imamo potrebu da  krenemo dalje, da razumijemo kako smo stigli dovde, da opet i opet proživljavamo bol i nepravdu. Zapravo, želimo da nas pozorište nagovori da odustanemo od osjećanja nemoći, uvjeri nas da nije glupo govoriti o mogućnosti pravde. I naravno da pozorište ima mogućnosti da nas na to nagovori. Osim stare dobre glumačke vještine kao sredstva za buđenje nepristajanja na samom izvoru, postoje i nova gledišta, mogućnosti da se rediteljski integrišu nova iskustva i znanja koja će uzbuditi imaginaciju i intelekt i dati nam novu perspektivu, da se iskoriste sve mogućnosti scenskog jezika ne bi li nam se utuvilo u glavu da je to što nam se događa nedopustivo. Ali, te mogućnosti ovdje nisu iskorištene. Očito da nije ni postojala takva namjera. Sam reditelj je u svojim izjavama insistirao na principu “uzmi ili ostavi”, što nakon gledanja predstave možemo shvatiti kao nekakav iskaz pozorišne pravovjernosti i odlučnosti da se izvan onoga što tekst nudi u smislu karaktera i njihovih sukoba neće koristiti nijedna druga od svih mogućnosti kojima pozorište raspolaže. Pa dobro, onda…ostavljamo.