Zašto ostajemo u provinciji: Čehov sa tezom
Kraljevsko pozorište Zetski dom: "Zašto ostajemo u provinciji" (po motivima drame "Tri sestre A.P. Čehova), red. Blagoj Micevski
Provincijalizam je oduvijek bio predmet polemika, kao što je za pojedinca odbijanje da se prepusti provincijalizmu oduvijek predstavljalo izazov. Tako je bilo i prije više od jednog vijeka kad je Čehov napisao „Tri sestre“(1900), a tako je i sada.
Po motivima ovog Čehovljevog djela na sceni Kraljevskog pozorišta Zetski dom postavljena je predstava „Zašto ostajemo u provinciji“ koju je režirao Blagoj Micevski (premijera 2. marta), a dramatizovala Stela Mišković. Sam naziv predstave jasno upućuje da će se ova drama čitati u ključu diskusije o prednostima ili manjkavostima života u provinciji. Ali, u drami „Tri sestre“ Čehov se ne bavi samo ovim pitanjem: nerealizovana želja junakinja da pobjegnu iz provincije samo je znak nerješivosti egzistencijalih problema, očaja zbog spoznaje da je nemoguće eliminisati bol i beznađe, promijeniti stvarnost i izbjeći prilagođavanje životu. Likovi u drami konverziraju, ali istinski ne komuniciraju, ne slušaju jedni druge i gotovo da ne reaguju na riječi koje drugi izgovara, što sve podsjeća na teatar apsurda koji će kasnije ovu paralisanost komunikacije razviti do krajnjih granica. Usamljenost, nepokretnost, malodušnost i odustajanje od životnih ideala umrtvljuju svaku akciju likova, dok se konstantno potiskivana strast i želja za životom sukobljavaju sa njihovim nastojanjem da se pomire sa životnim okolnostima i realnošću. Nemoćni da se odbrane od otuđenja i usamljenosti, likovi traže spas u ljubavi koju vide kao silu koja oslobađa od učmalosti, zamjenu za iluziju o preseljenju u glavni grad. Ipak, i ona se čini nedostižnom, što ih baca još dublje u ponor očaja.
Reditelj Blagoj Micevski je u rediteljskom čitanju ovog klasika dramske literature banalizovao njegov sadržaj pod izgovorom njegove aktuelizacije. Autorska ekipa kao gumicom je obrisala slojevitost likova, situacija, široku lepezu značenja, pa i samu dramsku napetost, da bi se fokusirala na fenomen provincije i provincijalizma, ne uspijevajući, nažalost, da dođe do bogatijeg čitanja u značenjskom i scenskom smislu. Štaviše, cijela predstava svela se na jednu tezu o kompleksu zbog života u provinciji, gdje glumci antiiluzionistički, napuštajući okvir fikcije, propituju da li su i zašto ostali u Crnoj Gori, koncipirajući pri tom ova pitanja kao opšta mjesta.
Angažovani glumci – Ana Vujošević, Marija Labudović, Marija Đurić i Omar Bajramspahić su se iz petnih žila trudili da ovaj koncept što bolje otjelotvore nudeći nam, uz tumačenje likova, i jedan dio svoje intime i životnih odluka. Međutim, ove dokumentarističke cjeline kojima se ulazi u tkivo inače redukovanog Čehovljevog teksta, nisu obrađene na dublji način, pa se predstava ne obogaćuju novim slojevima značenja.
Nismo u ovoj predstavi mogli da uspostavimo vezu niti sa ovlaš skiciranim likovima, ni sa njihovim iskustvima i dilemama, kao ni sa cjelokupnim idejnim slojem predstave. Skraćenja teksta i metateatralni momenti učinili su skučenim doživljajni prostor u kojem bismo mogli osjetiti sav egzistencijalistički nemir Čehovljeve drame, koji proističe iz znanja o nemogućnosti promjene života i konstantnom rascjepu između želja i stvarnosti, i koji se ne može svesti samo na odnos provincija-metropola jer je pripadnost provinciji stanje duha – samoporicanja i snivanja utopije.
U suštini, reditelj je postavio ovu predstavu igrajući se scenskim aparatom pomalo besciljno, uključujući razne aktuelne pozorišne trendove od dokumentarizma, metateatralnosti, izvođenja muzike uživo i slično. Sve to zajedno stvara utisak podilaženja publici, za čiji se ukus vjerovatno pretpostavlja da je nezreo i neiskusan, pa joj se zato naslovi iz školske lektire teže predstaviti prijemčivijim kroz simplifikovanje i skiciranje, uz žrtvovanje poetike i filozofskih nivoa djela.
„Zašto ostajemo u provinciji“ je predstava koja je imala potencijal da zauzme mjesto među savremenim političkim predstavama, kakve nastoji da producira i Zetski dom, naročito uzevši u obzir upravo dokumentarističke djelove koji su se mogli produbiti u smjeru problematizovanja aktuelne političko-društvene izoliranosti pojedinca i opšteg prihvatanja statusa quo. Ali, to se nije dogodilo.