Zašto ostajemo u provinciji: Provincija na periferiji

Kraljevsko pozorište Zetski dom: "Zašto ostajemo u provinciji" (po motivima drame "Tri sestre A.P. Čehova), red. Blagoj Micevski

Tokom proteklih godina Kraljevsko pozorište Zetski dom podiglo je ljestvicu i izmijenilo horizont očekivanja: u ovom pozorištu mogli smo da vidimo ono što u drugim pozorištima uglavnom nismo, ili barem ne tako kontinuirano i, očito, osviješćeno – predstave koje korespondiraju sa savremenim pozorišnim tendencijama i koje su mišljene kao političke. Vidjeli smo na sceni ovog pozorišta nekoliko takvih predstava: od “Dokle pogled seže” (Arpad Šiling) i “Kučke” (Arpad Šiling), preko “Kapitala” (Andraš Urban) i “Pobune mornara” (Diego de Brea), pa sve do nedavno (2. februara) premijerno izvedene predstave “Zašto ostajemo u proviniciji” reditelja Blagoja Micevskog. Ono što je zajedničko za veći dio ovog repertoara jeste metateatarski koncept kojim se onemogućava konstituisanje fikcionalnog svijeta, a semantički legitimitet se sa pisca/teksta prenosi na glumce koji (intervenišući u tkivo dramskog teksta ili filozofskog predloška, ili se prosto okupljajući oko neke teme) iznose svoja iskustva i mišljenja o različitim društvenim i političkim pitanjima. I naravno da u ovim novim strategijama prepoznajemo staru namjeru da se pozorište otvori za političnost kroz distanciranje od pozorišne iluzije i uvođenje neposrednog kritičkog suda. Imali smo različita iskustva sa ovim repertoarom Zetskog doma, ali od “Dokle pogled seže” uglavnom, nažalost, pratimo upadanje u kliše političkog pozorišta. “Zašto ostajemo u provinciji” je svakako najgora od svih predstava koje smo vidjeli u Zetskom domu, klišeizirana u najvećoj mjeri, i to zaista zahtijeva da se zastane i promisli ne samo ova predstava već i sam koncept političkog pozorišta na kojem ova pozorišna kuća, čini se, insistira i do kojeg nam je svima stalo.

Predstava “Zašto ostajemo u proviniciji” kao materijal za dekonstrukciju koristi Čehovljeve “Tri sestre”, koje su ovdje date u redukovanoj varijanti, kao neka vrsta radioničarskog predloška za diskusiju o onome za šta se pretpostavlja da bi mogla biti tema ove drame – život u provinciji nasuprot životu u metropoli. Ono što vidimo na sceni je dajdžestovana drama koja počinje na proscenijumu vrlo realistički, a zatim se nastavlja u nekoj vrsti simboličkog imaginarnog prostora uz obilato korištenje svih sentimentima nadojenih ruskih stereotipa u kostimima (koje je osmislio sam reditelj), izboru muzike (srceparajuće ruske romanse koje povremeno pjevaju glumice) i scenografiji (scenografija Valentin Svetozarev). Priča o odlivanju života tri sestre kroz mrmorenje o bijegu u Moskvu teče, doduše invalidno, ali manje-više zaokruženo i nesmetano (uprkos stihovima Mike Antića) gotovo do samog kraja, kada se dešava taj neočekivani upad glumaca – diskusija o pravu žena na nasleđivanje izazvana Andrejevim pretenzijama na kuću zajedničkih roditelja.  Od tada pa nadalje slušaćemo uglavnom beznačajne komentare, koje su zajedno smislili glumci, reditelj i dramaturškinja Stela Mišković, na temu život u provinciji – pro et contra društvenog angažmana pozorišta i kolokvijalne dispute na relaciji sjevernjaci – južnjaci, sve dok se sve ne okonča muzičkim hitom „Moscow, Moscow“ s kraja 80-tih godina prošlog vijeka.

Naravno da je ne samo nezahvalno već i, bez nasilja nad tekstom, nemoguće prepričavati Čehova i koristiti njegove drame kao tematski materijal za diskusiju, kako je to ovdje urađeno. Teško je i opisati na koje su sve načine “Tri sestre” osakaćene u ovom izvođenju da bi se tekst tematski odredio kao komad o provincijalizmu, i kakvu muku moraju da podnesu gledaoci koji uživaju u tvrdoglavoj tematskoj neodređenosti Čehovljevih drama. Nije, dakle, provincijalizam, onako kako se on ovdje interpretira, tema “Tri sestre”. Ali, čak i kada bi bilo tako, kada bi Čehov zaista bio trećerazredni pisac zaokupljen temom provincije onako kako bi se moglo zaključiti na osnovu ove predstave, opet ostaje pitanje – kakve uopšte veze to iskustvo provincijalizma na prelomu 19. i 20. vijeka u nekoj ruskoj zabiti ima sa nama danas? Naravno da je ovdje moglo da se desi nešto uzbudljivo, što bi nas intelektualno utješilo za traljavu inscenaciju prizora iz “Tri sestre”, i da je to moralo da se desi jer – čemu inače služe ovakve pozorišne strategije? Razmišljanje o tome šta danas predstavlja iskustvo provincijalizma nije nezanimljivo. Naprotiv. Mogli smo možda čuti nešto o tome na koji način se iskustvo provincijalizma modifikovalo u uslovima ekspanzije globalnog kapitala i informacijskih tehnologija; o tome na koji način opozicija centar-periferija funkcioniše u novim uslovima i kako ona danas generiše i reprodukuje nejednakosti u pogledu moći, raspodjele bogatstva, pristupa informacija itd. Možda smo mogli čuti i nešto o tome na koji način se ova pitanja tiču političkog iskustva evropeizacije i, prije svega, iskustva postsocijalističke perferije globalnog kapitala. Mnogo je važnih, gorućih pitanja koja su mogla biti postavljena na sceni u okviru ove teme, uključujući i mogućnost da se građanski protesti koji su u toku (u noći kada je organizovana premijera održavali su se protesti u Podgorici) situiraju u taj tematski kontekst. Ali, nijedno od tih pitanja koja su nam važna, koja bismo voljeli da razumijemo, nije se otvorilo. Naprotiv, glumci (Ana Vujošević, Marija Đurić, Marija Labudović, Omar Bajramspahić) zamajavali su nas i ugnjavili svojim kolokvijalnim, beznačajnim i stereotipnim razmišljanjima na temu – Zašto (ne) ostati u provinciji? i svojim doživljajima provincijalizma kao malograđanske učmalosti, sa kojima ni u jednom trenutku nismo mogli da se identifikujemo prosto zato što mi više ne živimo u toj provinciji i zato što naš mučni osjećaj da smo izbačeni na periferiju nema više nikakve veze sa iskustvom provincijalizma o kojem oni govore.

“Zašto ostajemo u provinciji?” je svakako najgora u seriji angažovanih predstava koje je produciralo Kraljevsko pozorište Zetski dom. Čini se da su se stekli uslovi za neku vrstu rekapitulacije repertoarske politike ove kuće. Prije svega, to bi podrazumijevalo jasnu opredijeljenost između “pravog” političkog pozorišta i onog koji simulira političnost, a zatim i izbor reditelja koji se neće zadovoljiti klišeima političkog pozorišta, koji će se mnogo ozbiljnije posvetiti političkom promišljanju političkog konteksta, radu sa glumcima, dakle – svome poslu.