Čekajući Godoa: Čekajući kraj predstave

Crnogorsko narodno pozorište: Semjuel Beket, "Čekajući Godoa", red. Diego de Brea

Beketova apsurdna tragikomedija „Čekajući Godoa“ (1952) kroz prikaz dvije skitnice koje na nekoj pustopoljini čekaju Godoa, za koga ne znaju ko je i da li uopšte postoji, ali od koga očekuju da ih izbavi iz bijede njihovog postojanja, maestralno uprizoruje prazninu, i tako razgolićuje beznadnost ljudske sudbine . U svijetu koji više nije racionalno uređen i u kome ne važi bilo koji koherentan sistem vrijednosti, načini na koje skitnice pokušavaju prekratiti teško, nepomično vrijeme – apsurdna monotona razglabanja i igranja besmislenih igara, postaju karikatura naših ispraznih navika i rutina, koje tobože proizilaze iz smisleno i logički organizovanih života, dok su zapravo klovnovska, farsična igra bez posljedica.

Reditelj Diego de Brea gotovo integralni tekst drame pokušao je postaviti kao „lektirni naslov“, sa vrlo nedalekosežnim dometima, uprkos aktuelnosti Beketove prodorne vizije besmisla i bespomoćnosti ljudskog postojanja, kojoj nisu nužna osavremenjavanja. Utisak je da je reditelj kao ideju vodilju imao za svoj rad karakteristični, i u našoj sredini već mnogo puta viđeni minimalistički crno-bijeli scenski dizajn, u čiju samodovoljnost se nisu uklopila značenjska uproštavanja teksta, neinventivni scenski jezik, nedovoljno dobra glumačka igra, te posljedično, uveliko promašena atmosfera predstave.

Duboka, prazna tamna scena, koja u pozadini otkriva scenske skele i oronuli zid ostvaruje odgovarajući utisak pritiskajuće, uznemirujuće turobnosti. Međutim, osim scenografskih elemenata koji imaju ključnu ulogu u samoj drami – grančica koja predstavlja drvo, cipele, stolice – ostali djeluju sasvim samodovoljno i suvišno, poput dugačkog visokog bijelog platna u pozadini koje se u jednom trenutku strmoglavi da bi iza sebe otkrilo Dječaka, razapetih žica o koje se likovi povremeno klate, gimnastičkih kotura koji još rijeđe služe istoj svrsi, i naročito nekoliko mikrofona, kojima se likovi uglavnom služe kada se u replikama dotaknu pitanja boga i spasenja. Ovakvo naglašavanje stvara utisak nasilnog značenjskog uproštavanja drame, u kojoj se aluzije prije kreću u pravcu kontrasta prema jednom zamislivom poretku koji bi podrazumijevao božije postojanje, i čiji glavni efekat počiva upravo na osjećanju zbunjenosti – težini odsustva bilo kakvih prihvaćenih, fiksiranih ideja.

„Mitski klošari“ Vladimir i Estragon u ovoj postavci vrlo su elegantni (kostimografkinja Olivera Eraković), sa upadljivo skupocjenim satovima na rukama, i tek malo „razdrljeni“, kao i Dječak (Petar Vlahović). Srđan Grahovac kao infanilni, obeshrabrenju sklon Estragon u vrlo rijetkim trenucima ipak uspijeva da posreduje apsurdnu suštinu ljudskosti koja osmijeh pretvara u grč. Međutim, u Stevanu Radusinoviću koji uz konstantno suptilno, ali „minirajuće“ prekarikiranje oblikuje čvršćeg, otpornijeg Vladimira, ne nalazi odgovarajućeg glumačkog partnera. Poco Dragana Račića, u skladu sa opštom „intelektualizacijom“ likova i redukovanjem fizičkog, sirovog humora nespretnosti, više je nalik bledunjavo pametujućem „seoskom učitelju“ nego smiješno taštom tecigazdi. Od nedojmljivosti ostalih se izdvaja Nada Vukčević, čije oblikovanje Lakija preciznom mimikom, trzavim, mehanizovanim pokretima, bojom glasa i načinom govora u čuvenoj sceni „mišljenja“ uspijeva da snažno čulno, fenomenološki prenese utisak groteske – smiješnog izobličenog do granice užasnosti, i potpune degradacije čovjeka.

Međutim, poneka efektna scenska slika, poput nijemog krika skitnica na samom početku, i jedna uspjela glumačka interpretacija, ne uspijevaju značajno poboljšati „ravnu“, deklamatorsku i neinventivnu predstavu. Kako izvedba odmiče, umjesto prodora tragike, posredovane sveopštom neizvjesnošću koja guta Vladimirov i Estragonov svijet i ponavljanjima koja postaju očajno-bezizlazna, glumci pojačavaju u početku nedostajući komički ton, što dvosatnu predstavu čini beskrajno razvučenom i mučno dosadnom.

S obzirom da je novi umjetnički direktor Crnogorskog narodnog pozorišta (Željko Sošić), najavljujući ovu produkciju, izrazio svoju prilično neinventivnu viziju repertoarske politike u narednim sezonama kao „bavljenje vrhunskim djelima svjetske literature“, sudeći po predstavi „Čekajući Godoa“, čini se da nije neopravdano pomalo strahovati unaprijed od „lektirnih čitanja“, koja će mladima koji će eventualno biti organizovano dovođeni omrznuti i klasike i pozorište. Takođe, vrijedi skrenuti pažnju upravama naših pozorišnih kuća, da u regionu djeluju mnogi odlični reditelji, i da nema nikakve potrebe, bez ikakvih razloga koji bi proizilazili iz kvaliteta rada, forsirati stalno „uvoz“ istih.