Mali pirat: Ko će reći - Sad je stvarno dosta?

Gradsko pozorište Podgorica i Centar za kulturu Tivat: Ante Staničić, "Mali pirat" (po motivima romana), red. Milan Karadžić

Nije lako to javno priznati jer nije politički popularno željeti tako nešto, ali je istina da je 27. decembra sada već prošle godine, na premijeri predstave „Mali pirat“, kojom je obilježen dan Gradskog pozorišta – teško bilo odoljeti fantazijama o nekakvom starovremenom brkatom cenzoru koji bi se kao deus ex machina spustio na scenu i rekao – E, sad je stvarno dosta! U nekom drugom vremenu, na nekom drugom mjestu, takve fantazije možda nam ne bi ni ni padale na pamet jer naravno da postoje drugi ne-autoritarni, demokratski načini nadgledanja uticaja pozorišta na djecu, i naravno da je to ono što jedino i želimo. Ali, nema ih. Ili ih barem ne vidimo. I zato što ih ne vidimo, i zbog toga što je „Mali pirat“ stopostotno slučaj za alarmiranje javnosti, preostaje nam jedino da fantaziramo o nad-autoritetu koji bi uradio ono što mi ne možemo – zaštitio najmlađu publiku od pozorišnog primitivizma.

Generacije koje su odrastale uz roman „Mali pirat“ Anta Staničića (1956) dobro pamte intrigu o podvizima grupe neustrašivih bokeških mornara i najhrabrijeg među njima – dječaka Miljana, koga strah ne može odvratiti od nauma da spasi sestru Jelenu od strašnog pirata Ali-Kose koji ju je zatočio. Nije se ova razvijena intriga mogla, naravno, upakovati u jednu dramu, nismo to ni očekivali, ali smo još manje očekivali jednu ovako konfuznu dramatizaciju (Aleksandra Glovacki) koja gubi i mrsi niti intrige, zamagljuje motivacije, urušava likove i pravi opštu zbrku. Nije to prijatno, ali ne bi zbog ovakvih stvari čovjek prizivao cenzuru i pozivao na uzbunu. Ono što na uzbunu poziva i podiže na noge su značenja koja se uspostavljaju kroz jedan broj izmjena romanesknog predloška na planu motivacije, karakterizacije i razvoja intrige, kao i kroz interpolacije novih elemenata. Uznemirava nas, jednom riječju, primitivizam svijeta koji te intervencije konstituišu, prije svega kada je riječ o prezentaciji ljubavi, rodnih uloga i odnosa, na koje se ove intervencije uglavnom i odnose. Ovo što je dopisano kroz dramatizaciju i rediteljske intervencije zapravo je svijet jeftinih orijentalnih serija i rijalitija, svijet stereotipa, prostakluka i primitivizma koji, naravno, pokreće muška moć i žensko spletkarenje, glupost i želja da se ugodi muškarcu. To je ono što je uglavnom udjenuto u romanesknu intrigu: lik Ulcinjanke Blerte koja čeka da joj Ilko na dan svog društveno prihvatljivog vjenčanja nagovijesti da ga bračna vjernost neće odvratiti od namjere da je proizvede u svoju robinju-naložnicu; grupa zajedljivih lokalnih alapača zaokupljenih svim i svačim, ali uglavnom pitanjem Jelenine čednosti, ne sasvim neosnovano jer u ovom čitanju „Malog pirata“ ni Jelena više nije čedna naivka već mlada žena koja se spremno odriče „ženske časti“ jer pred alfa-mužjakom kakav je Ali-Kosa, pirat nad piratima, pogovora nema, sa neizvjesnom nadom da će zaslužiti status prve žene njegovog harema. I sve ovo praćeno je orijentalnim štimungom, slikama harema, trubušnim plesom, erotizovanom koreografijom, najbanalnijim znakovima patrijarhalne fantazije o ženskoj podatnosti koja se uselila u orijentani haremski stereotip. I to je uglavnom ono što dobijamo na ruševinama romana „Mali pirat“, u zamjenu sa njegovu melodramsku naivnost.

Kako je nešto ovakvo uopšte moglo da stigne na scenu za djecu? Da li se ovdje iko zapitao šta se to proizvodi, i za koju publiku? Da li je ipak moguće da su, barem u nekoj fazi ovog procesa, možda tokom dramatizacije, ili priprema za dramatizaciju, ove intervencije mišljene kao okvir za ozbiljnu kritiku i propitivanje melodramskog povjerenja u ljubav, vjernost, djevojačku čednost i hrabrost, i da se, dakle, na pozadini ovog naivnog romanesknog predloška željela oslikati sumorna, realna slika savremenih primitizovanih formi ljubavi koji su tako nalik rijalitijima i sapunicama? Imalo bi to smisla – zar među savremenim djevojkama nije sve više onih koje pristaju na objektivizaciju protiv koje su se njihove majke bunile? Teško je načelno imati bilo šta protiv namjere da se savremenoj djeci da mogućnost da razmisle o tim stvarima, propitaju starinske koncepte ljubavi, muškosti i ženskosti, prije svega u svijetlu savremenih iskustava koja te koncepte na svakom koraku demantuju? Ali, čak i ako je postojala takva namjera, ona je izgubljena u dramatizaciji i režiji. Ovaj sumorni, primitivni svijet ovdje je prosto dat kao fakticitet, povod za smijeh, za zabavu najmlađe publike i za njihovo uživanje u pozorištu (?!).

Gdje je, u kojem trenutku ovaj pozorišni projekat krenuo da klizi ka prostakluku – teško je, dakle, reći. Pogađamo da dobar dio „zasluga“ pripada reditelju i njegovom nakaradnom konceptu zabavnog pozorišta „koje djeca vole“. Na to ukazuje način oblikovanja svih scenskih elemenata, od koreografije (Nebojša Gromilić), kostima (Dragica Laušević), muzike (kompozitorka Irena Popović) do scenografije (Boris Maksimović), koji su svi složno upregnuti u stvaranje čulnih senzacija, stereotipa i pozorišnog dar-mara koji ne da se uspavamo. Konačno, u istom tom smjeru prozvodnje stereotipa i gegova za razdrmati publiku i zadiviti prostotu kreće se, više ili manje, igra glumačkog ansambla: Pavla Popovića, Gorana Slavića, Miloša Kašćelana, Jelene Đukić, Miloša Pejovića, Marije Maše Labudović, Dubravke Drakić, Pavla Ilića, Sanje Popović, Branka Ilića, Marije Đurić, Jelene Simić, Katarine Krek, Branke Femić Šćekić, Omara Bajramspahića i Ivana Kašćelana. Dakle, koliko god to djelovalo nemoguće, ovdje se zaista radi o konceptu, i to i jeste ono što najviše uznemirava. 

Sa produkcijom „Malog pirata“ scena za djecu Gradskog pozorišta dotakla je dno. Teško da se niže može pasti. Jasno je, kao na dlanu, da iza ovoga stoji neodgovornost uprave Gradskog pozorišta prema javnim interesima djece u pozorištu; tezgaroški pristup i profesionalna neogovornost reditelja, indiferentnost glumaca i ostalih članova umjetničkog tima prema porukama koje djeci šalju sa scene. Ali, iza svega ovoga prije svega stoji potpuni muk javnosti, roditelja, medija, institucija kulture, dakle doslovno svih aktera koji bi morali jasno da poruče da frenetični dječji aplauzi na prostakluke nisu ono zbog čega postoji dječja scena Gradskog pozorišta, i da građani ne pune pozorišnu kasu da bi se iz nje punili džepovi reditelja i njihovih saradnika, već zato da bi nam djeca bila uljudnija, pametnija i obrazovanija.