Ivo Vizin – Kapetan od snova: nasukani Vizin

Gradsko pozorište Podgorica, Kotorski festival pozorišta za djecu i Kulturni centar „Nikola Đurković“ (Kotor): Jelena Milošević, "Ivo Vizin - Kapetan od snova", red. Zoran Rakočević

Predstava „Ivo Vizin – Kapetan od snova“ Zorana Rakočevića nastala je kao inscenacija pobjedničkog teksta „Ivova odiseja“ Jelene Milošević, sa trećeg Konkursa za najbolji dramski tekst za djecu i mlade u Crnoj Gori (2017). Drama „Ivova odiseja“ bavi se dječačkim periodom istorijske ličnosti Iva Vizina, prvog Bokelja koji je oplovio svijet, kroz formu “drame u drami” – okvir je sadašnjica u kojoj se otkriva spomenik slavnom pomorcu, a kroz priču nas vodi tajanstveni lik skitnice naratora, koji podcrtava ono što je već i iz same radnje više nego jasno i najavljuje događaje koji se zatim odigravaju. Vizinova ličnost je ultra-idealizovana, njegov život prikazan je sladunjavo kao neko ostvarivanje “američkog sna” – posreduje se ideja da i siromašna djeca, lišena iste “startne pozicije” kao imućnija, samo ukoliko su marljiva i završe škole, mogu postići sve. U kontekstu razularenog kapitalizma, ovakve ideje djeluju demagoški, na način opravdavanja dubokih društvenih nejednakosti i nepravdi, i svaljivanje odgovornosti isključivo na pojedinca. Zaplet komada je krajnje neuvjerljiv, nategnut, rabi konvencije prepoznavanja i izgubljenih srodnika i razriješava se deus ex machina. Likovi su blijedi, skicozni, šematski, suprotnosti su oštro ocrtane, klišeizirano su dati kao dobri i loši, uz nemotivisane nagle promjene; dok su naročito ženski likovi dodatno ideološki nasilno redukovani na retrogradne konzervativne stereotipe (bolešljive sestre koje se maskiraju u princeze, „sređuju i mirišu“ i čekaju, namučena majka vezana za „ognjište“).

U odnosu na originalni tekst, u predstavi je ukinuta nepotrebna okvirna priča, ispremiještan je redosljed nekih dijelova, te uvedena smrt Ivove bolesne sestre (dramaturškinja Dragana Tripković). Međutim, iako je smrt bližnjeg nesumnjivo bitna i ozbiljna tema, naročito u predstavama za mladu publiku, ona u ovoj izvedbi nije ni dotaknuta, djeluje kičasto-dekorativno, i uklapa se u posvemašnju idejnu plitkoću, a slično se postupa i sa temom majčine moguće nove veze. Predstavu karakteriše razvučenost i otegnutost, utisak ponavljanja skoro pa istih scena sa neznatim izmjenama, recimo onih koje se bave ocrtavanjem dirljive ljubavi između Iva i njegove sestre Anđele, nevješte zaljubljenosti Ivovog prijatelja Federika i sestre od strica Sofije, odnosa požrtvovane Ivove majke i njene anđeoske djece itd.

Vjerovatno zahvaljujući tome, kao i banalnosti i neuvjerljivosti radnje, dodatno ispunjene forama i gegovima za nasmijavanje (recimo ponavljajuća lekcija „bontona“ koju Špiro drži Federiku), te odbojnim i problematičnim „naravoučenijima“ (izdvojićemo konstataciju majke da je smrt njene ćerke bila „božja volja“) – neki od glumaca koji su ranije veoma uspješno igrali u predstavama namijenjenim djeci i mladima, u ovom slučaju su uglavnom teatralno „preglumljivali“. Goran Slavić tako gradi lik Federika, Ivovog prostodušnog druga (koji ga u jednom trenutku slavoljubivo izdaje, da bi se u drugom iznebuha pokajao) uz mnogo piskutanja, pretjeranog mlataranja rukama i nogama, na odbojno patenalistički način odraslog koji nevješto igra dijete. Neuvjerljiva je i inače omiljena glumica predstava za mladu publiku Jelena Simić, kao Ivova bolešljiva i pasivna sestra Anđela; kao i Pavle Popović koji igra Ivovog imućnog, zlog i ljubomornog brata od strica koji tokom cijele predstave gleda kako bi mu naudio, a zatim se pri kraju volšebno kaje i preobražava. Vule Marković uspješnije igra Iva, koliko je to moguće u slučaju datosti krajnje idealizovanog jednodimenzionalnog lika dječaka koji ima proročke sposobnosti (zna da će oploviti svijet i sve detalje u pogledu broda i posade). Špirova sestra Sofija Sanje Popović, koju glumica gradi kao zadovoljavajuće samostalnu i samosvjesnu djevojčicu najuspjeliji je lik u predstavi – čiji je najdojmljiviji trenutak šamar koji Sofija opali svome bratu Špiri kada ovaj počne da joj zapovijeda šta da radi. Branka Femić skicozno i u pojedinim trenucima prenaglašeno patetično igra Ivovu i Anđelinu majku, a Pavle Ilić doktora koji joj se udvara.

Najslabašniji lik, na kome počiva cjelokupni zaplet, jeste skitnica barba Tonko (Miloš Pejović), a u stvari prerušeni Ivov stric Marko, koji je odlučio da prvo anonimno pješači od mjesta na kojem je brod kojim je zapovijedao doživjeo brodolom, a zatim da došavši kući maskiran živi na ponti i posmatra da li njegova porodica i posthumno izvršava njegova naređenja i „amanete“. U međuvremenu se svakodnevno susreće i razgovara sa članovima uže i šire porodice, koji ga ne prepoznaju, i kojima prijeti, tješi ih, prorokuje, i iznad svega dijeli savjete i sentenciozne pouke. Nakon što odluči da se objesi, odustaje kad neko naiđe na pontu (radnja se mahom razvija tako što likovi u pravom trenutku nailaze da u nečemu učestvuju ili nešto spriječe); a zatim se, netom po Anđelinoj smrti u teškoj oskudici, naprasno razotkriva i kočoperno vraća svojoj oduševljenoj porodici kao pater familias.

Mjesto radnje nedojmljivo-funkcionalno naznačeno je dvjema pokretnim drvenim plohama sa stubom i mrežasto-konopastom pozadinskom konstrukcijom, koje po potrebi skicozno naznačavaju pontu, kuću, trup broda (scenografkinja Smiljka Šeparović Radonjić). Sličan utisak irelevantne funkcionalnosti ostavljaju kostimi koji tipski dočaravaju epohu, milje i likove (kostimografkinja Dragica Laušević), te podcrtavajuća muzika Nemanje Bečanovića.

Konkurs za najbolji dramski tekst za djecu i mlade u Crnoj Gori je 2013. godine kao bijenalni ustanovilo Udruženje za razvoj pozorišta za djecu i mlade ASITEŽ Crna Gora, u saradnji sa Kotorskim festivalom pozorišta za djecu i Gradskim pozorištem Podgorica, sa ciljem da podstakne razvoj crnogorske dramske literature za dječiju i mladu publiku i stimuliše izvođenje novih domaćih dramskih tekstova. Izniman tekst koji je pobijedio na prvom konkursu, “Kinez” Maje Todorović, čijom režijom je Anja Suša 2014. godine sa izuzetnim uspjehom uvela u crnogorski pozorišni kontekst do tada nepoznat koncept odgovornog pozorišta za djecu i mlade (koji podrazumijeva konfrontaciju, aktivnost i odgovornost u pozorišnom bavljenju stvarnim problemima i aktuelnim temama mladih generacija danas) probudio je nadu da za pozorište za mladu publiku u Crnoj Gori dolaze bolja vremena.

Međutim, ove nade su se za sada izjalovile: na sledeća dva konkursa nagrade su, zbog slabog kvaliteta tekstova, dodijeljene tek uslovno i kao podsticaj. Predstava “Kavez”, nastala prema pobjedničkom tekstu sa drugog konkursa, koji je napisala i inscenirala Mirjana Medojević, predstava “Ivo Vizin – Kapetan od snova”, kao i u najvećoj mjeri ostale izvedbe namijenjene djeci i mladima nastale u ovom periodu u institucionalnim pozorištima, te četrdesetak dramskih tekstova koja su tri dosadašnja konkursa iznjedrila, potvrdili su činjenicu da pozorišni stvaraoci koji djeluju u Crnoj Gori vrlo rijetko imaju prilike da vide kvalitetne predstave za mladu publiku, te da mahom ne uspijevaju pronaći adekvatan modus obraćanja djeci i mladima koji bi proizilazio iz njihovog načina mišljenja i djelovanja, i imao prvenstveno umjetničke, a ne vaspitno-edukativne ciljeve. Pokazalo se, iako je Konkurs za najbolji dramski tekst za djecu i mlade u Crnoj Gori zaista podstakao pisanje drama za ove ciljne grupe, da se u tim tekstovima uglavnom reflektuju anahrone i sputavajuće ideje odraslih o djetinjstvu, te da je nužno osmišljavati  dalje akcije posvećene promociji i razvoju domaćeg dramskog stvaralaštva za mladu publiku. Imajući u vidu alarmantni nedostatak stručnosti u upravljanju kulturnim sistemom na svim nivoima, jasno je da se situacija, mada se rijetki pozitivni incidenti mogu pojavljivati, neće popraviti bez sveobuhvatne strategije podizanja kvaliteta i “otvaranja” za podsticajne uticaje razvijenih sredina, koji podrazumijevaju odustajanje kako od kadroviranja kao temelja kulturne politike, tako i od sveopšte samodovoljne palanačke učmalosti.