Kapital: Uzećemo vam sve!

Kraljevsko pozorište Zetski dom: "Kapital" (po motivima istoimene studije Karla Marksa), red. Andraš Urban

 

Predstava „Kapital“ Andraša Urbana kao polazište uzima temeljne ideje Marksovog iznimno uticajnog djela, moguće još aktuelnijeg u doba bezobzirno podivljale neoliberalne verzije kapitalizma, nego u vrijeme svog nastanka. Propitivanja današnjih značenja odnosa rada i kapitala – najamnih radnika i kapitalista, neprestanog nasilnog reprodukovanja odnosa nejednakosti za jedne i viška vrijednosti za druge, i dehumanizovanog diktata robe, dojmljivo su konkretizovana kroz crnogorski društveni kontekst (dramaturškinja Vedrana Božinović). U okvirima današnjeg crnogorskog društva, smrtno zatrovanog praznim, verbalnim rodoljubljima bezočno egoističnih, kameleonskih “lidera” svih vrsta koji, sa otimačinom i pljačkom kao osnovnim motivima, narod huškaju na netrpeljivost prema imaginarnim “neprijateljima”, i vuku u provaliju bez dna, “Kapital” postaje prije svega predstava o individualnom oslobađanju i preuzimanju odgovornosti.

Provociranje odgovornosti ne dešava se samo na tematskom planu, nego i putem potenciranja događajnosti i neposrednog odnosa aktera pozorišnog čina. Na samom početku predstave, publiku su svečano odjeveni glumci (kostimografkinja Lina Leković) ceremonijalnim tonom pozvali da “pozdravi” izvođenje crnogorske himne. Imajući u vidu nedavnu tragikomičnu orvelovsku cirkusijadu sa uvođenjem anahronih kaznenih odredbi za neustajanje prilikom izvođenje himne (dok joj osobe sa invaliditetom mogu odati počast “pozdravljanjem ili na drugi način”), kao i podjednako besmislena prepucavanja “rodoljubaca” pod drugim krinkama, kojima su tobože sporni neki stihovi himne – ova scena odmah na početku izvodi publiku iz ušuškane pasivnosti (onakve kakva je za naše funkcionere poželjna u pozorištu, kako je pokazao i nedavni ispad gradonačelnika Nikšića Veselina Grbovića) i tjera je na intenzivno samopreispitivanje i donošenje određene odluke, koja može da utiče na pozorišnu situaciju. Naime, veoma je zanimljivo bilo pratiti reakcije publike: dok se i do sada ponekad crnogorska himna koristila u pojedinim pozorišnim predstavama (npr. “Čuvari tvog poštenja”, “KoTo(R) o Kotoru”), pri čemu je publika imala ispravnu svijest da se nalazi u pozorištu kao prostoru slobode, gdje se ustaje samo na izvanredne predstave, ovaj put pola publike se diglo, a pola ne, dok su svi sumnjičavo i traumatizovano pogledavali jedni na druge, te na glumce koji su ih fotografisali. Ovakav početak pokazao se kao odlična provokacija, koja nam kao u iskrivljenom ogledalu odražava sopstvenu izopačenost – “isprane” mozgove, zatrovanost kolektivnim identitetima, i “dresiranost” od strane političkih elita koje besramno paradiraju zaoštrenim etničkim i vjerskim strastima – gradeći uspješno paravan za podivljali kapitalizam, odnosno sopstveni beskrupulozni lopovluk.

Izvedba, koja se odvija na ogoljenoj sceni, uz četiri mikrofona u prvom planu i pank bendom u pozadini, ostvarena je u formi koncertno-scenskog eseja, u kome se potentno prepliću elementi performansa, dramskog i dokumentarnog teatra. Uz četvoricu mladih muzičara – Milivoja Pićurića, Jovana Bjelicu, Blažu Tatara i Vedrana Zekovića, predstavu izvodi četvoro studenata glume sa cetinjskog Fakulteta dramskih umjetnosti: Jelena Laban, Jelena Šestović, Pavle Prelević i Stevan Vuković. Njihov nastup, ispunjen žestoko eruptivnom energijom, koja uspostavlja snažnu čulnu, energetsku razmjenu sa publikom, ključan je za uspjeh predstave, zasnovane na ideji pobune protiv opresivnog, duhovno uništavajućeg konformizma, koji je nužna podloga za “vječni fašizam” – duboko ukorijenjen u samoj strukturi kapitalizma.

Nakon himne, oni izvode niz eksplozivno žestokih, prodorno ironičnih, bespoštedno kritičnih songova (kompozitorka Irena Popović Dragović), pri čemu upravo način izvođenja – nabijen otporom prema pljačkaškom i krvavom sistemu koji ubija empatiju i (samo)otuđuje čovjeka pretvarajući ga u robu – oneobičava opštepoznate istine o kojima ne razmišljamo ili ne dovoljno, poput onih o jednorodnosti “svetog trojstva” kapitalizma, fašizama, i institucionalne religije. Songovi dojmljivo osvješćuju kontinuitet između vremena pojave marksističkih ideja i savremenosti, bez naivnog pokušaja da se te ideje naprosto primjene na današnje vrijeme. Naprotiv, poveznica je u potrebi stalne budnosti, neposluha demagogijama, nepristajanja, pobune i otpora. Ne afirmiše se niti jedno društveno uređenje, nego potreba odbacivanja svih kolektivnih identiteta koji tobože “peru ruke” od sopstvene odgovornosti; te nužnost prigrljavanja individualne slobode, odnosno hrabrosti da se bude slobodni pojedinac, koji diversifikuje svaki kolektiv, da ga isti ne bi progutao.

Izvođenje songova isprekidano je scenama i neverbalnim prizorima koji ironično raskrinkavaju različite moduse klanovskih svrstavanja u današnjoj Crnoj Gori. Naročito je upečatljiva scena u kojoj se bespošteno, istovremeno duhovito i brutalno-kritično, parodira među domaćim vlastoljupcima poslednjih godina vrlo popularno, fašisoidno podsticanje pogubne „mržnje malih razlika“ među balkanskim „narodčićima“, što se pokazalo kao vrlo učinkovito u skretanju pažnje zatupljenih građana sa pravih uzroka njihovog nezavidnog stanja. Dok im žene peru noge (čime se raskrinkava ženomrstvo kao opasna, često podcijenjena komponenta svakog ekstremizma) u crnogorskoj zemlji (prosutoj iz plastične vreće), omekšanoj crnogorskom krvlju (posutom iz plastične boce), crnogorski Crnogorac i crnogorski Srbin megalomanski primitivno se prepucavaju ko vrijedi više. Gnusno mitomanski se razbacuju (anonimnim) precima, posreduju ucijepljene predrasude, međusobno se vrijeđaju; sve dok se privremeno ne ujedine u zajedničkoj mržnji prema crnogorskim Bošnjacima. Nakon čuvenog fašisoidnog pitanja “što ne idete odavde kad vam nije dobro”, slijede kvazi-patriotistička zaklinjanja šta bi oni sve uradili za svoju zemlju (“prosuli crijeva” i sl.). U sličnom tonu raskrinkava se i jugonostalgija (guslarskom tužbalicom za socijalizmom), nacionalistički “mi Crnogorci” diskurs (među nesposobnjakovićima politikanski kadroviranim na razne funkcije vrlo popularno svakodnevno urlanje o tobožnjoj ljubavi prema domovini), blazirano, cinično “salonsko” kvazi-ljevičarstvo (“fašisti dižu zidove, a nama se diže na fraze”)... Višeznačan, začudan, metaforičan prizor u kome glumice sa maskama Hrista i Marksa drže uperene pištolje u publiku, a zatim glumci nakon halapljivog jedenja jabuka iz plastične kese razmjenjuju te iste maske, ironizuje i sam marksizam kao ideologiju koja je, poput prvobitnog hrišćanstva, doživjela razna represivna izobličenja.

Pitanje odgovornosti, ovog puta pozorišne i glumačke, dojmljivo kulminira u poslednjoj (pseudo)dokumentarnoj sceni predstave, u kojoj se ona nerazlučivo stapa sa realnošću. Pod upaljenim svjetlima u cijeloj sali, glumci silaze sa scene i ispred gledališta se obraćaju direktno publici, objašnjavajući da oni nisu željeli da iznose kritike na račun svoje zemlje (odnosno da “pljuju” po njoj, što je aktuelan diskurs političkih / funkcionerskih elita kada govore o bilo kakvoj, ma i najutemeljenijoj kritici na račun svog djelovanja), ali ih je reditelj natjerao. Navode kako su iz različitih razloga koji se svode na strah – mladi su, treba da se zaposle i sl., morali odbiti da odigraju razne kritične scene. Međutim, s obzirom da su ih već odigrali, izgrađeni utisak o pretpostavljenoj dokumentarnosti se razgrađuje: pretpostavljamo da glumci stoje iza rediteljeve zamisli, da su zajedno sa njim izgrađivali te scene, i da u potpunosti pruzimaju odgovornost za predstavu koju su odigrali. Ove autoironične izjave, koje grade prostor nesigurnosti između nametnutog i ličnog, postavljaju pitanja o značaju i društvenoj ulozi pozorišta, njegovom potencijalu za otpor i promjenu; kao i pitanja lične odgovornosti glumaca za pozorište koje tvore. Ovo je naročito bitno u pasivnom crnogorskom kontekstu, gdje je recimo nedavno Udruženje glumaca Crne Gore uputilo kitnjasto pismo podrške kolegama iz beogradskog Narodnog pozorišta, koji su se vrlo konkretno pobunili protiv smjene uspješnog direktora Drame Željka Hubača. Ovo bi samo po sebi bilo pozitivno i pohvalno, da su se crnogorski glumci ikada, rizikujući išta, djelatno pobunili protiv vlastitih mnogih nestručnih, nesposobnih, korumpiranih direktora pozorišta, ministara kulture i sličnih brojnih anomalija. S obzirom da nisu, navedeno pismo prekogranične podrške naprosto djeluje konformistički licemjerno.

Baš zato što četvoro mladih glumaca još nisu eksponirani u takvom kontekstu, moguće je da poslednja scena, zbog zračećih stvarnosnih tragova koje je ovaj proces na njima ostavio, djeluje vrlo katarzično. Svaka retradicionalizacija ljude pretvara u zombije, svaka tradicija prihvaćena kao datost jeste ropstvo i smrt u životu. Predstava snažno postavlja pitanje odgovornosti i samosvijesti, kako onih koji stvaraju pozorište, tako i gledaočeve.