Kapital: Marksizam je još živ

Kraljevsko pozorište Zetski dom: "Kapital" (po motivima istoimene studije Karla Marksa), red. Andraš Urban

Još jedna predstava Andraša Urbana, u prepoznatljivom znaku panka i sirovog scenskog aparata naštelovanog da prodrma uspavano građanstvo, ovoga puta po motivima iz Marksovog  „Kapitala“ i u dramatizaciji Vedrane Božinović, premijerno je predstavljena na sceni Zetskog doma na Cetinju 7. novembra.   

Odjeljci iz Marksovog „Kapitala“ vješto su uklopljeni u scene iz života u Crnoj Gori, a ono što ih povezuje je ideja da pojave u crnogorskom savremenom društvu, uključujući retradicionalizaciju i povratak vjeri, možemo sagledati kroz prizmu dominacija kapitalističke klase nad radništvom/prekarijatom. Ironijski odnos prema sveprisutnoj opijenosti nacionalizmom i patriotizmom, što vladajućim elitama omogućava da radništvo drže na društvenim marginama, vidljiv je u više scena. Da će se u predstavi na satiričan način promišljati stanje u našem društvu jasno je na samom početku, kada se intonira crnogorska himna, a publika poziva da ustane (aludira se, jasno je, na skorašnju odluku crnogorske Vlade da se građani kažnjavaju za nepoštovanje himne) ili, pak, u sceni u kojoj glumci, zloslutno zamišljeni, skidaju sa sebe pozlaćenu crnogorsku nošnju, čime se želi potencirati različitost između stvarnosti i mita: iza patosa etničkog ponosa krije se, naime, jad i bijeda radništva.

Čitanje „Kapitala“ danas nam otkriva da je Marks bio vizionar koji je predvidio pretvaranje radnika u moderno roblje i u robu na tražištu kapitala, otuđenje od ljudske prirode i krajnju obespravljenost i osiromašenje. Stalno udaljavanje čovjeka od ljudske prirode u kapitalizmu plastično je prikazano u sceni koja pršti od vještačkih prehrambenih proizvoda tipičnih za naše doba. Publika u ovoj sceni takođe osjeća mučninu od smrada hrane pune aditiva (paštete, kečap, koka kola, šećer...) koju glumci halapljivo proždiru i razmazuju po tijelu u erotičnom zanosu: konzumiranje robe ovdje je predstavljeno kao kolektivni snošaj konzumerističkog društva.

Takođe, nemaju sve scene u predstavi onu jednosmjernu, lako čitljivu simboliku. Duh ambivalentnog i postdramski nedorečenog pojavljuje se u nekim scenama poput one u kojoj polunagi glumci razmjenjuju među sobom maske Hrista i Marksa (koje je radio umjetnik Marko Petrović Njegoš): time se filozofske misli – od kojih jedna malog čovjeka poziva na bunt, a druga na krotkost – suprotstavljaju i istovremeno spajaju u utopijskoj nadi i snovima o jednakosti svih ljudi (ovdje na zemlji ili, pak, na nebu).

Andraš Urban daje svoju pesimističku viziju sudbine radnika i iskazuje svoj anarhistički i svojeglavi pogled na društvene pojave, ismijavajući svako etiketiranje poput, primjera radi, „ljevica je dobra - desnica je loša“. Takođe, vidljiv je kritički stav prema nostalgiji za komunizmom, totalitarističkim sistemom koji je bio obilježen zloupotrebom Marksovih humanističkih ideja. Iz cjelokupnog sadržaja predstave zaključuje se da ne postoji volja da se glorifikuje bilo koja ideologija jer je rezultat svake ideologije fanatizam i zaslijepljenost. Ovom politički angažovanom predstavom publika je pozvana da misli  mimo okorjelih društvenih  konstrukata, iako se čini da se konstruktivno rješenje ne nazire, niti nam ga reditelj, doduše, i može dati.

Andraš Urban naizmjenično suočava gledaoca sa mračnom spoznajom položaja radnika, a onda se u pojedinim scenama nađe mjesta i za humor kao, na primjer, u sceni gdje se Srbin i Crnogorac nadgornjavaju čiji je narod bolji, ko je podnio veću žrtvu za slobodu, predstavljajući time svaki od nacionalnih klišea smiješnim i infantilnim.

Ovom projektu posvećeno je prišla glumačka ekipa koju su činili Jelena Laban, Jelena Šestović, Pavle Prelević i Stevan Vuković (studenti cetinjskog Fakulteta dramskih umjetnosti), koji su pokazali ekspresivnu snagu i fizičku spremnost, naročito u scenama u kojima je dominantna umjetnost performansa. Kako korišćeni tekst ne sadrži likove i dramski narativ, glumci su morali sami da otjelotvore ideje, misli i osjećanja i kreiraju pojedine scene i situacije. Sudeći po dokumentarnim i pseudokumentarnim momentima tokom izvođenja, koji crnogorsku realnost dovode u vezu sa zaboravljenim Marksovim idejama, čini se da su i sami glumci jednim dijelom učestvovali u tom procesu osmišljavanja sadržaja predstave.  

Na sceni se konstantno uživo izvodila rok i pank muzika (komozitor Irena Popović Dragović, izvođači: Milivoje Pićurić -  klavir, Jovan Bjelica - gitara, Blažo Tatar – bubnjevi i Vedran Zeković - bas gitara), zbog čega ovu predstavu možemo doživjeti i kao koncertni događaj. Bijes glumaca miješao se sa „bijesom“ instrumenata i moguće je da je muzika zaslužna za to što publika sa znatiželjom sluša filozofsko-političke ideja stare preko 150 godina.  Vizuelne efekte  osmislio je sam reditelj, tako da ova predstava u vizuelnom pogledu odgovara prethodnima, pri čemu je naročito prepoznatljiv svjetlosni kontrast između crnila scenske pozadine i samih  kostima (Lina Leković) kojima se „osvjetljava“ tjelesnost glumaca, što ih čini upečatljivim dijelom cijele scenske kompozicije.

U ovoj predstavi osjećamo zamorenost reditelja, odnosno slabljenje inspiracije za ono prevashodno „scensko“: neke od scena već smo vidjeli u njegovim ranijim predstavama.   Takođe, taj performativni element mnogo je manje zastupljen u predstavi, dok je primat dat  deklamovanju djelova iz Marksovog „Kapitala“. Takav odnos donekle umanjuje umjetnički učinak predstave na koji nas je Urban navikao, ali i pored toga „Kapital“ ostaje predstava snažnih emocija sa mnoštvom pitanja koja pred nas postavlja, pogotovo onih o međusobnoj uslovljenosti ekonomije, filozofije, religije i ideologije.

Iako je sve to moglo biti maštovitije, Andraš Urban je i ovom predstavom stavio do znanja da je neiscrpan izvor sa kojeg se reditelj može inspirisati za svako novo scensko ostvarenje, uključujući i filozofske tekstove koji nisu „dramski“, ali koji „scenski“ mogu biti interesantni.