Kapital: Svega mi je dosta

Kraljevsko pozorište Zetski dom: "Kapital" (po motivima istoimene studije Karla Marksa), red. Andraš Urban

Bučni, brutalni i sveprožimajući politički gnjev kiptio je, prskao na sve strane na premijeri predstave “Kapital” u režiji Andraša Urbana 7. novembra u Zetskom domu na Cetinju. Niko se ovdje nije štedio: ni ljevica ni desnica, ni kapitalizam ni socijalizam, ni tranzicijski lovci u mutnom, ni crnogorske političke elite, uključujući aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića, ni crkva, uključujući poglavara Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori mitropolita Amfilohija, ni crnogorski ni sprski nacionalisti u Crnoj Gori, ni državne institucije, ni novi tranzicijski bogataši, pa čak ni sirotinja koja je zaslužila što je dobila jer je dopustila da joj sve uzmu. Svi su prozvani, poimenice; svima je na ravne časti isporučeno ono što „pas s maslom ne bi pojeo“, svako je otjeran tamo gdje mu je mjesto. I sve te prevare i poniženja  koja su nam se događala i koja nam se još događaju, i globalno i lokalno, nanizana su oko marksističke političke filozofije: eksploatacija rada ovdje je šifra kojom se sva naša politička iskustva žele otključati. Sve se, dakle, ovdje pokušava prevesti na jezik marksističke ekonomske logike i njom objasniti. I to djeluje netagnuto i proizvoljno, iako će se svaki zdravomisleći čovjek, sa ili bez autoriteta Karla Marksa, lako saglasiti da se oko novca/kapitala i oko  toga ko će koga iskoristiti vrti sve, i da, obrni-okreni, nema temeljnije istine o ljudskoj zajednici i njenoj istoriji. Znamo da od pozorišta ne možemo da očekujemo da zalazi u pojedinosti, spremni smo da progutamo određenu dozu sinkopiranja zarad jasnoće slike i angažovanosti koja, konačno, kompleksnost ne trpi, ali nam se čini da su se ovdje stvari pomalo otele kontroli, da je previše stvari ugurano u isti lonac zvani “Kapital”, i da se to zajedno ipak ne da lako svariti.

Imamo problema sa idejnim planom, htjeli bismo više idejne konzistentnosti od one koju nam mogu ponuditi mladi glumci nakon nekoliko razgovora o markiszmu sa rediteljem, a tekst koji je dramatizovala Vedrana Božinović upravo tako je nastajao (teško je objasniti zašto se ime Karla Marksa u najavama navodi na način koji upućuje da je njegov “Kapital” osnovni predložak kada je on uglavnom samo polazište za različite ekskurzije u prostor društvene kritike). Dakle, željeli bismo jasnije i bolje artikulisane veze između eksploatacije proletarijata i otuđenja ljudskog rada i svih ovih lokalnih socijalnih iščašenja koja se ovdje nemilice izlistavaju. Ali, ima još razloga za nezadovoljstvo. Sviđa nam se aktivistička energija glumaca/ica Jelene Laban, Jelene Šestović, Pavla Prelevića i Stevana Vukovića, njihova bezrezervna fizička i emotivna posvećenost nagovaranju na otpor, buka koju stvaraju, energetsko polje koje šire, stav, sve to što se dešava tokom govornih radnji, njihovog direktnog obraćanja publici, kao i način na koji artikulišu svoje govorne performanse, ali sa svakom inscenacijom tematskog plana nastaje problem i predstava proklizava ka igrokazu, nespretnoj i banalnoj ilustraciji. Problem, dakle, nastaje kada god treba staviti u pogon sva pozorišna sredstva i ući u konvencionalni prostor pozorišne igre. Sve predstavljačko ovdje ima taj karakter skeča, uključujući scenu crnogorsko-srpskog nacionalnog prepucavanja koja liči na još jednu u nizu šovinističkih farsi, travestirano alegorijsko prikazanje u kojem glumice sa Marksovom i Isusovom maskom razmjenuju jabuke i maske-glave ili scenu konzumerističke orgije u kojoj glumci jedni druge zalivaju koka kolom i sipaju kečap po polnim organima. Ima ovdje očigledno zbrzanih stvari, uključujući i početnu provokaciju sa sviranjem himne i pozivom upućenim publici da ustane, koja je ostala bez ikakvog fidbeka. Ova predstava zaista najbolje funkcioniše kao neka vrsta politički brutalnog muzičko-govornog performansa (kompozitorka Irena Popović Dragović) pogotovo onda kada isplivaju u književnom smislu uzbudljivi govorni pasaži, uvrnuti prema samom političko-jezikom diskursu, poput onog o “seksi ljevici”.  

Nije ovo predstava bez mane, ali kritičarska pedanterija možda nije pravi odgovor na ovaj pozorišni događaj. Treba imati na umu pozorišni kontekst. Tačno je da ovdje vlada zbrka, da je na toliko stvari uperen prst (povremeno imamo utisak da prisustvujemo pubertetskom inicijacijskom obredu poricanja svega i svačega), da bi sve to konačno moglo da abolira one koji su najkrivlji (valjda ipak takvi postoje), ali se na kraju pokazalo da taj mladalački “svega mi je dosta” stav može dobro da korespondira upravo sa crnogorskom publikom kojoj je nasušno potrebno da nadraste partijsko i nacionalno i proširi polje svog nezadovoljstva, i da takvo iskustvo sveporicanja može, dakle, biti ljekovito u smislu formiranja takvog – građanskog otpora. Sigurno je bilo u publici onih koji su izašli sa predstave sa osjećanjem da je osvjetlan obraz crnogorskom pozorištu koje decenijama uspijeva da zaobiđe bilo kakvu društvenu provokaciju i skandalizovanje javnosti, da neke brane, dakle, pucaju i da je otvoren put za novo, bezobrazno i građanski nepotkupljivo pozorište. Ako imamo u vidu da je tu nedavno predstava “Sin” u produkciji istog pozorišta i u režiji Mirka Radonjića proizvela skandal (koji ne treba potcjenjivati), da je u međuvremenu nastala još jedna predstava sa velikim potencijalom da skandalizuje javnost (“Sobe”, takođe u režiji Mirka Radonjića), onda se ta nada ne čini tako neosnovana. Ne treba se zanositi, naravno: ne može pozorište oduvati sa istorijske scene ni neoliberalni kapitalizam ni njegovu perifernu tranzicijsku crnogorsku varijantu. Svi smo upregnuti u to kolo i, kao i sve drugo, i ovaj “Kapital” osuđen je da bude samo roba, još jedna seksi stvar koja se nudi potencijalnim konzumentima na slobodnom tržištu. Da li zato treba da odmahnemo glavom na pozorišne pokušaje pružanja otpora, isto onako kako odmahujemo na bilo kakve ideje političke promjene? Naravno da ne. Neki pametni ljudi tješe nas i objašnjavaju nam da ne treba gubiti nadu, da se umjesto nemoguće revolucije svuda i u svakom trenutku pojavljuju tačke otpora neoliberalnom obezljuđenju, prostori na kojima se čuva plamen humanosti i slobode, i da je to ono za šta moramo da se držimo do daljenjeg. Moguće da je Zetski dom 7. novembra bio jedno takvo mjesto. To treba evidentirati crvenom olovkom nezavisno od toga koliko nam se dopada ili ne dopada način na koji je taj otpor pozorišno uobličen.