Bure baruta: Kozmetika za Bureta baruta

Crnogorsko narodno pozorište: Dejan Dukovski, "Bure baruta", red. Dejan Projkovski

Nije moglo biti mnogo naivnih gledalaca na premijeri “Bureta baruta” Dejana Dukovskog u režiji makedonskog reditelja Dejana Projkovskog u CNP-u 12. septembra, dakle gledalaca koji su ovamo stigli bez ikakvog pred-znanja o ovoj drami: i ako smo propustili svaku od njenih brojnih regionalnih pozorišnih inscenacija, istoimeni film Gorana Paskaljevića (1998) sigurno nam nije promakao: brutalne scene “bezrazložnog” nasilja neizbrisivo su upisane u naše memorije i istoriju postjugoslovenske kulture.  Zato u CNP i stižemo sa velikim očekivanjima – da ćemo možda vidjeti neko drugačije “Bure baruta”, sa izmještenim fokusom, koje će uzeti u obzir već postojeće inscenacije, svakako predstavu koja će uvažiti sav taj interpretativni kontekst i već postignute umjetničke standarde.     

Teško je, naravno, imati načelno bilo šta protiv “Bure baruta” na sceni CNP-a. Ovaj tekst insceniran je prvi put prije više od dvadeset godina (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, 1995). Odmah smo se zaljubili u ovu dramu. “Bure Baruta” svjedočilo je uzbudljivo i nadareno o nama, o zvijerima u nama koje su izlazile iz svojih kaveza tih ratnih godina i slobodno vršljale naokolo. Voljeli smo ovu dramu i zato što nas, i pored sve svoje hrabre angažovanosti, nije zakucavala u stereotip Balkana kao anti-evropske varvarske drugosti i zatvarala u kulturni zabran. Naprotiv, bio je to najreprezentativniji dramski tekst nadolazeće (tada već) postjugoslovenske “drame krvi i sperme” koja nas je povezivala sa  evropskom, prije svega britanskom In Yer Face dramom (S. Kejn, M. Rejvenhil) pretačući njenu evropsku brutalnost u lokalne, balkanske oblike ratnom histerijom ohrabrivane neljudskosti. Nasilje je bilo balkansko, lako smo ga prepoznavali, ali opet ne samo naše: svuda se “mali čovjek” svakoga jutra budio bijesan, a da ne zna zašto, vrebao priliku da iskali gnjev na bilo kome jer više nije bio u stanju da identifikuje izvore opresije kojoj je neprestano izložen, i mi smo povjerovali, zahvaljujući i “Buretu baruta”, da je važno da pozorište govori o tom gnjevu.

Važno je i danas. Glavna tema “Bureta baruta” nije skinuta sa dnevnog reda. Balkanske zvijeri su, doduše, ušetale u svoje kaveze, ali Balkan je i dalje zapaljiv, “mali čovjek” još nije shvatio ko ga kinji – naprotiv, izvori opresiranosti sve su udaljeniji, sve manje spoznatljivi i njegov bezrazložni gnjev srazmjerno tome i dalje raste i izliva se nekontrolisano. Naravno da ima zanimljivih mogućnosti za inkorporiranje u međuvremenu stečenih znanja i istorijskih iskustava u rediteljsku interpretaciju ovog već uveliko eksplolatisanog teksta, i svakako da bismo to voljeli da vidimo na sceni CNP-a, da bi nam to prijalo u svakom pogledu, ali smo spremni i da se složimo da ovo nije potrošen tekst, da njegovu brutalnost živimo i dalje, da nas ona još slama i uznemirava.      

Nije Projkovski reditelj bez ambicija i volje da koristi scenske znake i dodaje nešto svoje tekstu: to smo opazili gledajući Šekspirovu “Buru”u njegovoj režiji još prošle godine na istoj sceni, a sad smo taj utisak mogli da pritvrdimo. Ovoga puta bilo je, doduše, manje spektakla i neazumljivog zatrpavanja scene znakovima, i sve je ipak djelovalo ukusnije, elegantnije i profesionalnije u svakom elementu (scenografija Valentin Svetozarev, kostimi Tijana Todorović, muzika Goran Trajkovski), ali nije ni ovdje falilo čudesa i spektakla: od čamaca koji lebde i vagona koji se kreću scenom do različitih svjetlosnih efekata, mnogo magle koja mistično zakriljuje scenografiju i glumce, zajedničke fešte glumaca i publike na kraju predstave i sličnih stvari. Bez jasnog utemeljena u tekstu ili rediteljskom konceptu, ili ozbiljne namjere da se interveniše u tkivo teksta, oni su uglavnom sračunati na štimung, dekorativnost, atrakciju, dopadljivost, sentiment, univerzalizaciju i lokalnu etno-identifikaciju u isti mah. Sve ove rediteljske intervencije konačno se svode na dopadljivo ilustrovanje, na uljepšavanje i pripitomljavanje “Bureta baruta”. I to je, naravno, kozmetika koja nikako ne odgovara ovom tipu drame. Ima “Bure baruta” svoju poeziju, ali ona nije od te dopadljive i elegantne vrste. Ona nastaje isključivo u spoju nevinosti i nasilja, banalnosti i zla.  Masovna kultura, neoliberalni kapitalizam, globalizacija, šta god i ko god da je za to odgovoran – činjenica je da je savremeni čovjek pomahnitao od  bijesa, da hoda naokolo kao tempirana bomba jer drugačije ne može da živi. Nasilje se banalizuje: ono više nije nešto što je odvojeno od čovjeka, što ga transcendira – ono je sada instinkt, sam život.

Poezija, koja nastaje iz apsurdnosti te veze, pripada glumcima. Oni su ovdje glavni igrači – na njima je da nađu tu pravu kombinaciju banalnosti i zla koja utjeruje strah u kosti. U “Buretu baruta” angažovano je preko 20 glumaca: Mirko Vlahović, Goran Vujović, Aleksandar Gavranić, Danilo Čelebić, Vukan Pejović, Marko Todorović, Vanja Jovićević, Zoran Vujović, Ana Vučković, Filip Đuretić, Petar Burić, Branimir Popović, Nikola Perišić, Mišo Obradović, Dejana Ivanić, Dušan Kovačević, Jelena Nenezić Rakočević, Stevan Radusinović, Jadranka Mamić, Slobodan Marunović i Gojko Burzanović. I ako je nešto u ovom “Buretu baruta” uspjelo da profunkcioniše i pređe preko rampe, za to su zaslužni pojedini glumci. U prvom redu se to odnosi na Anu Vučković – ova Svetla ima naivnosti i banalnosti onoliko koliko treba da njeno silovanje doživimo kao ritual žrtvovanja novom, savremenom božanstvu zla koje ne zna da je zlo i da osjetimo da smo dotakli dno ljudskog sunovrata. Nekoliko scena iz ove predstave u glumačkom smislu sigurno spadaju u najbolje što smo imali priliku da vidimo na sceni CNP-a prethodnih godina. To stvara dobar osjećaj i konačno može pružiti određenu utjehu za ono što je propušteno. Neće ovo “Bure baruta” usrećiti ambicioznu publiku koja želi predstavu koja će biti umjetnički značajan prilog interpretaciji ovog teksta, ali hoće – prije svega zahvaljujući glumcima kojima polazi za rukom da se “zakače” za njegovu poeziju i prizovu u realnost savremenog podivljalog malog čovjeka – pomaći granice našeg razumijevanje savremenosti i povremeno nas pomjeriti sa mjesta.