Sobe: Sveci u podrumu muškog odrastanja

Dramski studio Prazan prostor: Ilija Đurović, "Sobe", red. Mirko Radonjić

„Suština milosrđa“ – tako se zove nedavno (u srpskom prevodu) objavljena knjiga eseja o Šekspiru Pitera Bruka (Kulturni centar Beograd i CLIO, 2018), koju ovih dana jedan drugome toplo preporučuju ljubitelji pozorišta, u kojoj veliki britanski reditelj objašnjava da smo fascinirani Šekspirom zato što on obuhvata totalitet ljudskog života i „povezuje svetost sa smradom i prljavštinom“. A onda...i milosrđe je tu negdje, naravno u Brukovoj interpretaciji. Nije ovo ništa novo – ideju o „svetosti života“ koju (posvećeno) pozorište mora da razotkrije Bruk je, sjećamo se, branio cijelog života, u teoriji i umjetničkoj praksi. I inače – ovo o čemu piše Bruk u „Suštini milosrđa“ liči na stara razmatranje umjetnosti kao polja koje miri u realnosti nepomirljive emocije i iskustva, koje je uspjelo da preživi kritike zbog psihologizma, ali svejedno – ako znamo da je to rekao Bruk, umjetnik do kosti, u dubokoj starosti (92), dakle pred kraj života, i ako nas pri tom ova knjiga zatekne u onom raspoloženju kada nam trebaju jednostavne istine o umjetnosti (ljudi koji o umjetnosti misle često pate od toga bipolarnog poremećaja – cikličnog smjenjivanja epizoda teorijske egzaltiranosti i epizoda intelektualnog redukcionizma) – onda ćemo teško odoljeti da se, barem za neko vrijeme, ne zaljubimo (ponovo) u „istinu o umjetnosti“ koju preporučuje Bruk.  

Čitanje ove knjige moglo bi da bude dobra priprema za predstavu „Sobe“ koju je po tekstu Ilije Đurovića režirao Mirko Radonjić (prva profesionalna produkcija dramskog studija Prazan prostor, premijerno izvedena 18. septembra). Nije svijet koji ova predstava konstituiše ni nalik Šekspirovom, naravno, ali tu supstancu o kojoj piše Bruk možemo da razlučimo i u prizemlju kuće u Staroj varoši u kojoj je smješten studio Prazan prostor i u kojoj se izvode „Sobe“, i to je sigurno razlog zbog kojeg se na kraju nećemo pokajati što smo ovamo došli.  Moguće je da se glavni akteri ovog projekta ne bi složili da milosrđe ima bilo kakve veze sa „Sobama“ – ovo pozorište očito je mišljeno kao brutalno angažovano i kritičko pozorište koje surovo i neulickano osvjetljava podzemlje muškog odrastanja, žive rituale muških inicijacija  koji se u svakom trenutku dešavaju na marginama ovoga grada (Podgorice), i koje nišani u  „društveno-politički trenutak“ koji generiše ovakve, izgubljene momačke živote. Ali, šta da se radi – umjetnost ne može da živi samo od društvene kritike, uvijek nekako zakači poneku česticu ljubavi/milosrđa koja širi perspektivu i zatupljuje vrh oštrice. Srećom, jer inače ne bismo znali šta da radimo sa ovolikom količinom brutalnosti koja navaljuje na nas u dramskom studiju Prazan prostor; sa svim tim tjelesnim izlučevinama (u naznakama, da bude jasno) koje nam se podmeću pod nos; sa scenama masturbacije; sa golim muškim tijelima koja pred našim očima iskušavaju homoseksualnost, sa upravo silovanim muškim tijelom koja pati na podu tik pored naših nogu. Ne, nikakve istine o „društveno-političkom“ trenutku, nikakva hrabrost te vrste ne bi nas zadržala na stolici da nema te supstance o kojoj piše Bruk.  

Ali, da se vratimo na početak...Predstava „Sobe“ počinje ispred Sahat kule gdje se okuplja omanja  grupa ljudi (onoliko koliko može da stane u dramski studio) voljnih da idu u pozorište. Tu već počinje neka vrsta vođenja kroz predstavu, koje će se, uostalom, nastaviti – do kraja predstave status pozorišne igre biće podrivan metateatarskim intervencijama, upadicama (rediteljskim, glumačkim) i provalama realnog prostora i vremena igranja predstave u prostor i vrijeme pozorišne igre. Sam početak vođenja na platou ispred Sahat kule ne sluti na dobro – ne zbog mirisa roštilja koji dopire iz restorana „Pod Volat“ i sličnih stvari, već zbog nespretnosti mladog glumca (studenta) Pavla Prelevića – ne znamo gdje (između dokumenta i fikcije) da situiramo njegove napola glumljene iskaze (pretpostavljamo da su u pitanju ipak lični iskazi, neka vrsta intimnog preludija). A onda starovaroškom ulicom Sava Lubarde kreće mala povorka, praćena upućenim komentarima ljudi koji sjede u obližnjoj kafani (dakle, znaju šta se ovdje dešava), sve dok ne stigne do jedne od onih ružnih betonskih, sivih, ko zna koliko puta nadograđivanih starovaroških kuća. To je kraj uvodnog dijela – stigli smo u pozorište. Još da uđemo u prostoriju u prizemlju, pokajemo se zbog pomisli da ćemo teško izdržati dva i po sata u ovom premalom, zagušljivom prostoru bez propisne ventilacije, na ovim stolicama bez tapacirunga i – predstava može da počne.  

Kao što je već rečeno, ovo je priča o mladićima koji sazrijevaju onako kako to nameće „društveno-politički trenutak“, sada i ovdje (na to sada i ovdje nas stalno podsjećaju, na različite načine pokušavajući da nas uvjere da smo zalutali u živu realnost ), što bi otprilike značilo da su izgubljeni, bez perspektive, osuđeni na tavorenje na društvenim marginama, na sitni kriminal, narkomaniju i nasilje kao glavni oblik socijalnih kontakata. Previše je sve to brutalno – pomišljamo da se bezrazložno provocira naš stid i osjećaj za pristojnost. A onda, kao neka vrsta eksperimenta, iz dokolice ili iz očajanja, rađa se homoseksualna ljubav između dvojice mladića. I recimo da tada počinje da se pojavljuje i ta susptanca o kojoj govori Bruk, da joj vrata otvara ta mogućnost da se na tom đubrištu zametne ljubav između mladih očajnika. U svakom slučaju, kako vrijeme odmiče, priča se uvrće u sebe, postaje kontrorverzna, slojevita, zatvara se prema spoljnjem svijetu, gubi karakter plošnog društveno angažovanog komada, postaje sve uzbudljivija i zaokuplja nas. Pojavljuje se – svetost. Reditelj nam pomaže da ukačimo taj simbolički sloj i ponekad to radi pogrešno – ne dopada nam se kada nam glumac koji drži u naručju svog  namučenog ljubavnika pomaže da taj prizor dovedemo u vezu sa Pijetom (ovdje bi možda trebalo preispitati ono što je gore rečeno – da autori nisu htjeli da se bave temom milosrđa, jer – otkud onda ta direktna, makar i ironijska referenca na Pijetu?); ne želimo te direktne religijske reference, makar date i u ironijskom ključu: više bismo voljeli da se zaustavimo na ovoj svetosti o kojoj govori Bruk, koja probija iz života, iz očajanja, iz same umjetnosti, koja se ovdje izvjesno pomalja. Dopada nam se, međutim, kada asistentkinja reditelja Marija Backović podmeće bijeli peškir pod glavu silovanog mladića zato što ovaj gest nije nasilan i zato što on otvara ko zna koliko prozora – referenci na ulogu ženskosti u toj priči o milosrđu, u epskom, kuturnom i religijskom nasljeđu, a pri tom ne otvara nijedan do kraja, i konačno se svodi samo na to što jeste – gest nježnosti i brižnosti koji upravo zato djeluje jezivo u ovom kontekstu.   Ali, koliko god nam smetale neke stvari – sve do završetka ostajemo vezani za ono što se događa ispred nas upravo zbog te sprege između krajnje brutalnosti i svetosti, da iskoristimo Brukov pojam koji nikako nije religiozan jer ova je svetost u život zaronjena do kraja.    

Sve u vezi sa ovim pozorišnim događajem drugačije je od onoga na šta smo navikli. Postoji još jedna veza između ovog pozorišnog projekta i Bruka koja je neposrednija od teme milosrđa, i koju takođe treba uzeti u obzir iako je u osnovi slična ovoj. Ovaj dramski studio svoj naziv duguje Piteru Bruku, to jest naslovu njegove knjige (Empty Space, 1968) u kojoj on iznosi svoj pozorišnom koncept, jedan od onih savremenih reformatorskih koncepta u kojima se vapi za oslobađanjem pozorišta od viškova (prije svega institucionalne moći pozorišta) i njegovo svođenje na ono što pozorište jeste. Tu dolazimo, naravno, i do teme posvećenosti pozorišta jer pozorište prije svega jeste mjesto posvećenosti posvećenju života. Predstava „Sobe“ ima tu posvećenost koja konačno potire primjedbe na ne tako dobru glumu Slaviše Grubiše, Aleksandra Gavranića, Pavla Prelevića i Stevana Vukovića  (zar oni u ovaj projekat nisu uložili više od glumačkog umijeća?), kao i na račun eksplikativnosti scenskih znakova (postavljanje crnogorske zastave na pod na kraju predstave doživljavamo kao nasilnu politizaciju i redukciju, kao i guranje crnogorske zastave u usta silovanom mladiću) i komunikacije sa publikom koja nije integrisana u pozorišni događaj, i koja se svodi na efemerne prozivke publike zbog (pretpostavljenog) licemjerstva. Spremni smo da progledamo kroz prste za sve te stvari jer je ovo pozorište u kojem postoji umjetnička strast, hrabrost, politička i etička svjesnost, posvećenost pozorištu i posvećenju života.  Dakle – umjetnost.