San ljetnje noći: San razuma stvara čudovišta

Bitef teatar (Beograd) i Centar za kulturu Tivat: "San ljetnje noći", po motivima istoimenog djela Vilijama Šekspira, koreografija Isidora Stanišić

Naslov Šekspirove komedije „San ljetnje noći“ odnosi se na tzv. Ivanjsku noć, tradicionalno vezanu uz biblijsku ličnost Jovana Krstitelja i datum njegovog rođenja, pa se stoga ova noć, najkraća u godini, slavi oko 24. juna (u petak koji prethodni ovom datumu). Ova tradicija prisutna je na različite načine u folkloru mnogih zemalja, a obično je vezana za odlaske u šume, zabave na otvorenom i različite praznovjerice koje se tiču čarobnih bića, moći i proricanja budućnosti. Tom karnevalskom noći, smatra se, vladaju čarolija i bezbrižnost: ljudi gube racionalnu kontrolu i ostvaruju prividno skrivene djelove svojih bića. Uobičajene hijerarhije ambivalentno se preokreću u oštrim kontrastima, a ove promjene karakterišu bezbrižni uzleti u carstvo nesputane maštovitosti, ali i bolni lomovi pri neizbježnom povratku u realnost. Sama drama, jedan od najizvođenijih Šekspirovih komada, na karnevalski, alegorijski način bavi se nekontrolisanim metamorfozama pod uticajem erosa, odnosno suludim – bolesti nalik gubicima identiteta u zaljubljenosti i ljubavi.

Upravo opisana karnevalska atmosfera i njome posredovane promjene identiteta mogu se shvatiti kao labava poveznica Šekspirove drame sa istoimenom plesnom izvedbom koreografkinje Isidore Stanišić, koja je u koprodukciji beogradskog Bitef teatra i Centra za kulturu Tivat premijerno izvedena 23. jula u okviru festivala Purgatorije. Bez naslova i objašnjenja u afiši, moguće je da veza ove plesne predstave i Šekspirovog djela ne bi bila ni primjećena. Međutim, kada to imamo u vidu, poznavanje drame i prepoznavanje i praćenje aluzija na istu u predstavi unekoliko će usložniti značenja i obogatiti gledalačko iskustvo; iako se izvedba na nekom uprošćenijem nivou, s obzirom da predstavlja samosvojno, dramaturški jednostavno djelo, može pratiti i bez toga.

Kako je u promotivnom materijalu objasnila koreografkinja, kao polazište joj je poslužio jedan stih iz drame: retoričko pitanje „šta je čovjek do magarac ukoliko pokušava da razriješi san?“. Ovo je povezala sa svojevrsnom zloupotrebom nauke, do koje dolazi iz nezajažljive čovjekove potrebe da za sve nađe racionalno objašnjenje; da sve do krajnosti liši tajne, ekspolatiše, iskoristi, proračuna i programira – sve do samog sebe. A „usvršavanje“, u skladu sa tokovima pomahnitale nauke, značilo bi lišiti čovječanstvo određujuće krhkosti, prolaznosti, i svake „slabosti“, u koju se mogu ubrojati i snovi u doslovnom i metaforičkom smislu i svakovrsna afektivna vezanost za druga bića; a „popraviti“ ga hladnim savršenstvom i vječnošću mašine. Shodno tome, ovo je predstava o gubitku identiteta budućih kiborga za ljubav, gdje čaroliju predstavlja postepeno vraćanje ljudskom, kroz neočekivano autentični san koji izmiče kontroli (jer su i snovi postali „režim spavanja“) u koji ova post-humana bića zapadaju uz pomoć neke čarolije u jednoj ljetnjoj, karnevalskoj noći.

Na vizuelno minimalističkoj sceni (vizuelni identite Mačej Kuzminski, koncept scene Slavna Martinović), sedam igrača/ca Bitef dens kompanije: Ana Ignjatović Zagorac, Tamara Pjević, Branko Mitrović, Miona Petrović, Jakša Filipovac, Andrea Dobrić i Nikola Živković bez riječi predstavljaju snoliko putovanje unazad, u vrijeme u kojem su ljudi bili savršeno nesavršena kratkovjeka bića satkana od isprepletenih protivurječnosti: sreće i patnje, bola i blaženstva, nade i sumnje. Akteri, na početku predstavljeni kao bespolni i besmrtni „blizanci“, odjeveni su u identične futurističke crno-narandžaste kostime koji im potpuno pokrivaju tijela, dok na glavama imaju stilizovane kacige (kostim Slavna Martinović). U skladu sa tim, njihovi pokreti su isprva zastrašujuće jednaki, mehanički, automatizovani, robotizovano-otuđeni. Sa individualnošću, nestala je i mogućnost sticanja autentičnih iskustava i uspostavljanja istinskog međuljudskog kontakta, što je dojmljivo prikazano u duetskim dionicama u kojima bezuspješno pokušavaju da se dodirnu; ili u solo sceni u kojoj performer bezuspješno pokušava da zagrize jabuku. Frustrirajuća atmosfera posvemašnjeg otuđenja značajno je posredovana i elektronskom muzikom ispunjenom šumovima i pištanjem, koja produbljuje uznemirujuće osjećanje nestanka duhovnih i društvenih veza, saosjećanja i nježnosti; dok je čežnja za izgubljenom ljubavlju naglašena minimalističkim zvucima klavira; a ravnodušnost svijeta koji će postojati i nakon ljudi umirujućim i melanholičnim šumom talasa (muzički saradnik Darja Janošević).

Sa naviranjem sjećanja na ljudsku egzistenciju, dešava se revitalizacija tijela, pokret se transformiše i postaje sve oljuđeniji i senzualniji. Uporedo sa postepenim skidanjem kostima, javljaju se i dodir, smijeh, seksualnost, čežnja, emocije... Ove transformacije praćene su popularnim numerama koje u atmosferu noćne more unose tonove toplog humora i vrcave autoironije, kao kada uz numeru Samante Foks „Touch me“ igrači sa ozarenom radoznalošću otkrivalački pipkaju djelove sopstvenih tijela; ili kada jedan akter uz zvuke pjesme „San letnje noći“ grupe Vampiri pleše sa kiborg-lutkom.

Atmosferu joie de vivre donosi i jedanaestogodišnja plesačica Nađa Lukić, koja predstavlja svojevrstan pandan vilinskim bićima – apstraktni životni duh, načelo ljubavi, oduhovljujuću i humanizujuću nadu da će čovječanstvo opstati. U njenoj „režiji“ i počinje da se odvija „predstava u predstavi“, odnosno snoliko sjećanje kiborga na ljude. Ona ih nenametljivo i nježno uljuljkuje i vodi kroz san, uči ih da se kreću, posipa ružinim laticama... U tom smislu, znakovit i upozoravajući je ambivalentan završetak predstave: nakon što je kiborzi, koje je uspjela ponovo pretvoriti u ljude, nakon dugog metaforičkog putovanja iz naručja u naručje, nježno spuste usnulu na scenu i odu, djevojčica se prene iz sna i vrlo začuđeno, sa naznakama nepovjerenja i straha, pogleda u publiku. Nakon nestanka noći, čarolije i bezbrižnosti, moramo se suočiti sa posljedicama i stvarnim životom. Ne možemo biti sigurni ko je sanjao, ni da li je u pitanju utopijski utješno buđenje iz noćne more, ili stvarnosno užasavajuće buđenje u realnost koja je postala košmar o katastrofi.

Iako idejno i dramaturški prilično uprošćena, plesna izvedba „San ljetnje noći“ dojmljiva je zbog efektno, simbolički izazovno izraženog obespokojavajućeg položaja čovjeka u dobu posthumanosti. Dodatno, bitna je intencija Centra za kulturu Tivat da publici kod nas omogući da gleda i plesne izvedbe, s obzirom da je ovaj izvedbeni izraz u Crnoj Gori gotovo potpuno zapostavljen; a ove godine, uz mini-festival plesnog teatra, organizovan je i sedmodnevni plesni seminar (iako detaljnije informacije o načinu prijavljivanja i efektima istog nisu učinjene javno dostupnim). Međutim, utisak je da su ovakve koprodukcije, s obzirom da ni na koji način ne uključuju domaće umjetnike, ipak samo incidenti bez dugoročnijeg efekta. Da bi se napori usmjereni ka zasnivanju i jačanju plesne scene u Crnoj Gori mogli smatrati sistematičnim i strateški promišljenim, trebalo bi kontinuirano podsticati i podržavati formiranje i razvoj domaćih koreografa/kinja i igrača/ca.