O miševima i ljudima: Nema toga ranča

Barski ljetopis i Gradsko pozorište Podgorica: Džon Stajnbek, "O miševima i ljudima", red. Dino Mustafić

Povremeno  osjetimo da nas nešto najintimnije spaja sa Lenijem i Džordžom, junacima Stajnbekove novele i drame “O Miševima i ljudima”, dok sjedimo u amfiteatru u Starom Baru i gledamo njenu inscenaciju u režiji Dina Mustafića (dramatizacija i dramaturgija Stela Mišković). Džordž i Leni su nadničari koji lutaju od farme do farme, trbuhom za kruhom, tridesetih godina 20. vijeka, u jeku velike depresije, po dolinama daleke Kalifornije, ali svejedno – kao da su nam rod. Po fantazijama. Svaki dan naletimo na nekoga ko ima iste fantazije kao one kojima Dzordž uspavljuje Lenija, džinovsko dijete – ubicu, svog retardiranog, čudovišnog prijatelja: pobjeći “od svega”, imati svoj ranč (imanje na selu) i živjeti tamo od (poljoprivrednih) plodova svoga rada. Samoupravno, održivo, egalitarno, slobodno, ne-otuđeno, ne-izrabljivano. Dakle, izvan kapitalizma. I izvan politike, naravno, jer – na ranču nećemo imati televizor, ili ćemo gledati samo Animal planet. Ali, priča o blaženom životu na ranču je politička priča par ekselans i isključivanje televizora tu ne pomaže. Ona ima svoju istoriju: pokušavali smo mi već da stignemo na taj ranč. Stajnbek nas na to podsjeća u “O miševima i ljudima” – da je to politička i mučna priča. To nam treba jer smo predaleko zabasali sa tim fantaziranjima o „bijegu od svega“, kojima dajemo sebi oduška i gnjavimo ljude dok trošimo život jureći od jednog poslodavca do drugog, iz jednog šoping mola u drugi.

Novelu “O miševima i ljudima” bije glas da je (previše) komunikativna. Nije taj imidž zaslužen – značenje je ovdje zaključano iza više brava. Nije nam sasvim jasno ni ono što bi moralo biti jasno – zašto Džordž ubija Lenija? Mogli bismo reći da je riječ o prijateljskoj eutanaziji jer na tom imanju Soledad, posljednjoj tački na mapi njihovog nadničarskog tumaranja, izmiče kontroli Lenijeva navika da mekane stvari miluje svom (ogromnom) snagom, sve do davljenja: ako je mogao nekažnjeno da mazi-ubija psiće i miševe, davljenje jedne žene, pri tom sina vlasnika farme, još jedne mekane stvari (?!), ne može proći tek tako. Pa ipak, može li da nas zadovolji odgovor da Džordž ubija Lenija iz prijateljskih pobuda, da bi ga spasio od kazne, gonitelja i patnje? Naravno da ne. Ovo ubistvo mora biti političko da bi imalo smisla. I ono jeste politički događaj, kakvi god da su motivi – hitac koji Džorž ispaljuje cilja u političku fantaziju o pravdi, jednakosti i slobodi koja se zametnula u ovoj zbrkanoj proleterskoj glavi. Prvobitna Stajnbekova ideja za naslov novele bila je “Nešto se dogodilo” i ovaj nesuđeni naslov, kao uostalom i finalni, ako imamo u vidu kontekst iz koga je istrgnut (naslov je insipirisan stihovima iz pjesme “Mišu” Roberta Barnsa – Najbolje isplanirane šeme miševa i ljudi često krenu naopako) potencira beznačajnost motiva i nužnost samog događaja. Da li je Džordž zaista ubio Lenija iz prijateljske samilosti, ili je riječ o drugim, političkim motivima za ovo ubistvo, o kojima možemo beskrajno spekulisati ako u ovom dvojcu vidimo zametak revolucionarne snage i njene hijerarhije, na tijelo, mozak (i dušu?) podijeljeno tijelo revolucije – to je svejedno. Važno je da će se uvijek dogoditi nešto što će nas zaustaviti na putu prema ranču. Pucanj u Lenijevu glavu je zato simbolički pucanj u revolucionarnu nadu, upozorenje za sve koji se za taj put spremaju.

Opskurnost ovoga teksta je krajnje uzbudljiva. To je ono što očekujemo od predstave “O miševima i ljudima” dok sjedimo u amfiteatru u Starom Baru – da nas zavede svojom opskurnošću i uvede nas u mračni prostor političkih i etičkih kontroverzi. Nije to lagan poduhvat jer značenja su ovdje temeljno zaključana u naturalističku priču o prijateljstvu, malim i bijednim ljudima i njihovim šašavim snovima i, ako nas sa scene snažno ne prodrmusaju, lako bismo se mogli tu zaglaviti. Ili čak poći korak unazad, ka melodramskom jer ovdje potencijala za iskliznuće u sentimentalnost ima i te kako, i ne bi bilo prvi put da Džordž i Leni izmame suze.

Malo je vjerovatno (srećom) da će zaplakati iko ko bude gledao ovu predstavu. Ako i ima proklizavanja ka melodramskom – prije svega tamo gdje za to ima najviše uslova, u glumačkim interpretacijama Džordža (Mišo Obradović) i Lenija (Miloš Pejović), to jest njihovog odnosa – ona su pod kontrolom. Čak povremeno imamo utisak da prisustvujemo događaju koji nije ono za šta se izdaje i nadamo se da će se do kraja i odati, da će se raširiti pukotine na ovoj kompaktnoj, utegnutoj narativnoj strukturi i da ćemo skliznuti u drugu dimenziju. Usporen razvoj radnje, očito ne-insistiranje na njenom avanturističkom razvoju i suspensu, svedenost glumačkog gesta, sugestivni vizuelni scenski znaci (mrtva Suzan u crvenoj haljini koja leži na ječmenoj slami među okupljenim muškarcima), svi ti nagovještaji začudnosti su na putu da nas izbave iz stanja dosadne izvjesnosti da znamo šta gledamo. Ali, tih iščašenja je suviše malo da bismo se pomjerili sa mjesta. Djeluju slučajno i nikuda ne vode. Politički plan svodi se na Džordžovo nesigurno podizanje pesnice ka slepoočnici i ta vrsta eksplicitnog putokaza za imaginativno nepismene može samo da nas iziritira. Na kraju, izmiče uzbuđenje jedne velike, zauvijek savremene priče o našem ranču, o pucnju koji će uvijek presresti revolucionarnu masu u ubrzanju i umjesto svega toga dobijamo samo dovoljno tačnu i u svakom pozorišnom elementu, uključujući elegantnu i oku prijatnu scenografiju (Smilja Šeparović Radonjić) i kostime (Lina Leković) – samo korektnu izvedbu.

Možda bi najtačnije bilo reći da je ovo jedna solidna psihološka drama jer njen najbolji dio ipak čine dobre psihološke postavke likova. U prvom redu to se odnosi na Miša Obradovića i Miloša Pejovića i njihove likove oko kojih se sve vrti, naročito Dejana Đonovića (Krivi), ali i na Branka Ilića (Karli), Pavla Ilića (Kendi), Vula Markovića (Slim) i Božidara Zubera (Vit). Ovo su psihološki i socijalno jasno postavljeni i uglavnom živopisni likovi, ali ne i više od toga. Ali, glumu Marije Đurić (Suzan) teško je opisati drugačije sem kao neuspjeli glumački pokušaj. Pri tom je ova glumica imala priliku da ovaj jedini ženski lik stavi u sami centar zbivanja i stvari uzme u svoje ruke. Mnogo je zanimljivih pitanja koja nam se vrzmaju po glavi dok gledamo ovu predstavu o tome kakva je zapravo uloga ove nesrećne žene koja se na svakom koraku sudara sa mačo strukturama kalifornijske farme; šta je pravi izvor zazora od njene erotičnosti; šta znači njena želja za bijegom u grad naspram muškoj pomami za životom na farmi; zašto je upravo ona označena kao remetilački faktor ne samo patrijarhalne američke farmerske idile nego i revolucionarnog projekta; postoji li neka druga veza između njene smrti i pucnja u Lenijevu glavu osim onog koji je očigledan. Ali, ta pitanja će morati da sačekaju neku drugu glumicu.

Nešto je natuknuto u ovoj predstavi o onome zbog čega smo mislili da se vredi popeti do amfitetara u Starom Baru. Vidio se glumački trud, bio je opipljiv. I ta priča o ranču nam je stvarno prirasla srcu, i jeste red da se uozbiljimo i vidimo o čemu se tu radi. I ugodno je bilo sjedjeti pod otvorenim nebom u amfiteatru u Starom Baru i zamišljati da si negdje u Kaliforniji. Povremeno i jesmo bili tamo, iz džakova na sceni povremeno bi zamirisao kalifornijski ječam. Ali, trebalo je da budemo na nekom trećem mjestu, na koje nismo stigli.