26. Kotorski festival pozorišta za djecu: Pozorište ne mazi djecu

26. Kotorski festival pozorišta za djecu (01.07- 12.07.2018, Kotor)

 

U jednoj od sedam priča-fantazija koje je čileanski lutkar David Zuazola (ako se uopšte tako može nazvati ovaj veliki meštar minijaturnog, ni sa čim uporedivog infantilnog i istovremeno beskrajno amblematičnog hard kor spektakla sa bizarnim lutkama i fascinantnim mehanizmima koje ih pokreću) inscenirao u okviru svoga performansa “Igra vremana” koji je prikazan 9. dana Kotorskog festivala pozorišta za djecu (1-12.jul 2018) pojavljuje se i Smrt u svojoj najstereotipnijoj, vještičjoj varijanti, ovoga puta sa plamtećim očima-lampama, koja u nekoj vrsti vudu rituala probada iglama nevinu dječicu – platnene lutke sačinjene od spojenih pljosnatih krugova nalik kolačićima. Nema ovdje nikakvog pripitomljavanja teme smrti ni bilo kakvog umirujućeg konteksta (on će nam biti ponuđen tek na kraju) – Smrt u svojoj ogoljenosti navaljuje na djecu i nema ničega što bi umanjilo strahotu i brutalnost ovog prizora koji kao da je preuzet iz noćne more nekog djeteta. Na kraju ćemo shvatiti da to i jeste bila namjera autora – da inscenira stanja anksionosti kod djece. Zuazola će nam u završnici objasniti da je ova predstava u osnovi autobriografska, da je ova priča – kao uostalom i ostalih šest, jedva nešto malo snošljivijih – nastala kao njegov umjetnički odgovor na traumatična iskustva kroz koje je prošao sam i kroz koje prolazi svako dijete (ima li djeteta koje barem jednom u životu nije čulo da bi “bilo bolje da je mrtvo”, da ne spominjemo kletve?). Ali, nije ovdje riječ samo o insceniranju traumatičnih iskustava, već i o njihovom razrešavanju. Zuazola je osmislio ovo pozorište kao neku vrstu rituala sazrijevanja, da bi sebi dao priliku da prvo simbolički poubija sve koji su ga ili što ga je traumatizovalo da bi se onda, oslobođen strahova, mogao pomiriti sa svojim dželatima – žrtvama i tako okončati proces sazrijevanja i uspraviti se kao odrastao čovjek. Sve što smo vidjeli, što nas je fasciniralo i zbunjivalo, tako se na kraju posložilo – ponuđen nam je jedan briljantan i hrabar pozorišno-psihološki ili pozorišno-antropološki koncept odrastanja, ali – nelagoda je ostala.      

Treba odmah reći da Zuazola, iako najradikalniji u svakom pogledu, nije bio jedini učesnik Festivala koji je pokazao da nema namjeru da mazi djecu. Vidjeli smo barem još dvije predstave čiji se autori nisu libili da suoče djecu sa “teškim temama”, uskrate im hepi end i rizikuju da proizvedu njihovo nezadovoljstvo. Melodramski šarm i virtuoznost predstave “Igra ruku” španskih umjetnika Julian Saenz Lopez i Izaskuna Fernandeza, u kojem se ruke glumaca koristi kao osnovno izražajno sredstvo, nisu zabašurili gorke poruke ovog performansa o samoći na koju je osuđen čovjek u konzumeristički ustrojenom svijetu. Biti “neprodat” za malog junaka ovog performansa znači biti osuđen na samoću, biti izvan svijeta i, konačno, cijeli njegov život, svi njegovi pokušaji da uspostavi prijateljstvo i nađe ljubav odvijaju se u izlogu jedne radnje, pred nevidljivim ali svuda prisutnim očima potencijalnih kupaca. Iako ne u toj mjeri izražajno raskošna, inovativna i razmaštana, predstava “1+1” u izvođenju iranskog umjetnika Omida Niaza i italijanskog umjetnika Guigliema Pape takođe ostavlja gorak ukus i podgrijava sumnju da je suživot zasnovan na empatiji i solidarnosti uopšte moguć, i tako ulazi u diskusiju sa politički korektnim i optimističnim porukama o “multikulturalnosti kao (evropskoj) vrijednosti” referišući, naravno, na izbjegličku krizu i aktualne događaje koji svakog dana humanističke postulate i ideju o evropejstvu kao zavičaju humanosti pretvaraju u pepeo.          

Ovogodišnje izdanje Kotorskog festivala za djecu posijalo je sijaset pitanja. U ovoj festivalskoj selekciji konceptualno, totalno autorsko i animatorsko pozorište pokazalo je apsolutnu superiornost nad dramskim pozorištem i to nije moglo proći neopaženo. Takođe, nije bilo moguće ne osjetiti razočarenje domaćom i regionalnom dramskom produkcijom: predstave pozorišta “Boško Buha” (“Pepeljuga”), Malog pozorišta “Duško Radović” (“Knjiga o džungli”), Gradskog pozorišta iz Podgorice (“Modro blago”) i Gradskog kazališta Trešnja (“Snježna kraljica”) bile su dosadne, inertne i neinventivne u teatarskom i značenjskom smislu. Možda bismo mogli, na temelju ovih utisaka, razmišljati o krizi dramskog pozorišta za djecu, ili barem regionalnog dramskog pozorišta, možda čak i dramskog teksta za djecu, ali bismo za takva zaključivanja morali imati širi uvid od ovog koji nam pruža jedna festivalska selekcija, koja pri tom nije ni mišljena tako da nam taj uvid omogući. U tom smislu, najdragocjeniji utisak sa ovogodišnjeg Kotorskog festivala pozorišta za djecu ostaje upravo onaj koji je isprvocirala Zuazolina predstava, koji se tiče prava ili obaveze pozorišta za djecu da ne potcjenjuje dječju sposobnost za mišljenje i razumijevanje “teških stvari” jer je to pitanje za koje svakako ima mjesta u ovom, kao i u svakom drugom pozorišnom i društvenom kontekstu. 

To je, naravno, i pitanje koja daleko prevazilaze okvire pozorišne umjetnosti. Ovdje je riječ o diskursu djetinjstva koji je istovremeno i projekcija željene budućnosti, samoidentifikacijska slika koju zajednica uspostavlja konstruišući koncept djetinjstva koje je uvijek socijalno konstruisano. Iako vjerujemo da živimo u “djetocentričnom” svijetu u kojem se djeca čine apsolutno zaštićena od svega neprijatnog i čak smo spremni da se vajkamo zbog toga, sociolozi i psiholozi upozoravaju da je taj koncept ne samo pogrešan i razvojno nefunkcionalan, već i duboko kontroverzan i licemjeran. Narastajuće nasilje nad djecom, nasilje među samom djecom, onespokojavajuća psihološka i socijalna iskustva djece – sve nam to ukazuje na neodrživost diskursa srećnog djetinjstva i potrebu da se suočimo sa pitanjima – pred čim to djeci zatvaramo oči i zašto zapravo to činimo? I naravno da je to pitanje od prvorzaredne važnosti i za pozorište za djecu koje uvijek nastaje u dosluhu sa društvenim konceptima djetinjstva.

Da li je, dakle, zadatak pozorišta za djecu da kopa po dječjim tjeskobama na način na koji je to uradio David Zuazola ili, da okrenemo ovo pitanje onako kako ga obično okrećemo, maskirajući svoju tjeskobu – da li djeca mogu da razumiju ovakvo pozorište? Ovo pitanje daleko je od toga da bude jednostavno kako se čini – o tome šta djeca mogu ili ne mogu da razumiju u pozorištu nemoguće je suditi izvan pitanja koja se odnose na pozorišne i kulturalne kodove koji im se nude, koji su opet povezani sa diskursima djetinjstva i pitanjem – da li uopšte želimo da djeca to mogu da razumiju? Među podacima o predstavi koji su navedeni u katalogu Festivala stoji da je predstava namijenjena za djecu preko sedam godina. Stručni žiri (rediteljka Lidija Dedović, glumica Kristina Obradović i autorka ovog teksta) ocijenio je da ovo jeste pozorište primjereno djeci, i to vanredno značajno i dobro pozorište i zato je dodijelio predstavi “Igra vremena” nagradu za najbolju predstavu. Bilo je, naravno, i drugačijih, reklo bi se i oprečnih mišljenja. Moglo se čuti da je u razgovoru autora sa djecom, koji se praktikuju u okviru Kotorskog festivala, Zuazola ostao pri tome da ove teme jesu za djecu, da je za to ponudio svoje argumente i da je ova diskusija bila zanimljiva. Rasprave na temu “prikladnosti” ove predstave odvijale su se i izvan ovoga kruga i nakon svega ostaje žal što nisu bile glasnije i artikulisanije jer – to jesu bile teme vrijedne diskusije. I ako je to ono što očekujemo od pozorišta – da nas istjeruje iz zone komfora i proizvodi intelektualnu, etičku i estetičku nesigurnost – onda je predstava “Igra vremena” Davida Zuazole u produkciji Zuazola Puppets-a svakako događaj koji je obilježio 26. Kotorski festival pozorišta za djecu.