Povratak u Rems: Stvari koje bi nas mogle zanimati

Šaubine am Leniner Plac (Berlin): "Povratak u Rems", prema istoimenoj knjizi Didijena Eriboa, red. Tomas Ostermajer

Osim Kastorfovog „Fausta“, zanimljiva osobenost ovogodišnjeg Theatertreffena je i povratak Tomasa Ostermajera nakon 10 godina odsustva sa ovog festivala. Theatertreffen (pozorišni susreti) osnovan je 1964. sa idejom da u tada podijeljeni Berlin dovede predstave iz drugih sredina njemačkog govornog područja, kako bi se publika u izolovanom gradu upoznala sa savremenim pozorišnim tokovima. Festival danas ima status neke vrste pozorišnog oskara, koji u dvije nedjelje maja prikazuje 10 najboljih predstava po izboru kritike (uz druge programe, npr. Stückemarkt – posvećen novim dramskim komadima). Ostermajer, koji se proslavio uvodeći in-yer-face dramaturgiju Sare Kejn i Marka Rejvenhila na njemačku scenu, a onda i zaslužio kultni status istražujući fenomene kapitalističkog društva kroz klasične komade (najpoznatije režije: „Nora“, „Heda Gabler“, „Hamlet“), na čijim se predstavama može školski izučavati primjer tzv. aktualizacije kao rediteljskog postupka (o čemu možete čitati u knjizi Ivana Medenice „Klasika i njene maske“), posljednji put je bio učesnik Theatertreffena 2008. sa predstavom „Brak Marije Braun“ (prema istoimenom filmu R. V. Fasbindera). Od 1999. on je umjetnički direktor berlinskog pozorišta Šaubine. Posljednjih desetak godina mogao se tu i tamo pročitati poneki komentar kako je vrijeme Ostermajerove estetike prošlo.

 „Povratak u Rems“, prema istoimenoj knjizi francuskog filozofa Didijea Eribona, premijerno je izveden, i to na engleskom jeziku, na festivalu u Mančesteru, 8. jula 2017. Verzija na njemačkom imala je premijeru 24. septembra iste godine u berlinskom pozorištu Šaubine, gdje se i danas igraju obije verzije. To je predstava za tri glumca, s tim što dolazi do jedne alternacije: ulogu koju na engleskom igra Buš Mukarzel, na njemačkom preuzima Sebastijan Švarc. Ta knjiga je Eribonov autobiografski bestseler u kome se autor bavi pitanjem kako su njegovi lijevo orijentisani roditelji, tipični predstavnici radničke klase, odjednom postali glasači nacionalističkog fronta. Zar taj fenomen ne bi trebalo i nas da zanima?

 Scena predstavlja drvom obložene zidove enterijera (možda se to podrazumijeva) studija za snimanje zvuka, u kome glumica Keti (Nina Hos – ljubitelji serija su je mogli gledati u Homelandu) čita djelove Eribonove knjige u svojstvu naratora filma koji je po toj knjizi snimio njen prijatelj Pol (Buš Mukarzel – ovo znači da sam gledao englesku verziju). Likovi su, na neki način, polufiktivni, jer im glumci daju djelove svoje sopstvene biografije, ali ih stavljaju u fiktivnu situaciju. To će za lik Keti biti posebno važno u drugom dijelu predstave. Onoliko koliko to naratologija dozvoljava (tj. ne previše) mogli bismo reći da kroz Pola, reditelja filma, progovaraju Ostermajerovi ljevičarski stavovi i njegova razmatranja o ideološkim pitanjima savremene politike. Polov film (koji je, zapravo, djelo Ostermajera i njegovog saradnika, snimatelja Sebastjena Dipuija), projektovan na video-bim iza Ketinih leđa, prikazuje Eribona na povraku u grad svog djetinjstva, siromašna predgrađa Remsa, njegove razgovore sa majkom, kao i istorijske snimke uličnih protesta francuske Komunističke partije, u kombinaciji sa snimcima koji pokazuju današnje stanje u toj zemlji. Eribonovu poziciju usložnjava to što je gej u nasilnoj, homofobnoj (a tada još ljevičarskoj!) sredini i njegovo odbacivanje sopstvenog klasnog bekgraunda (radi se o 80-im i 90-im godinama prošlog vijeka).

 Priča o Eribonovom ocu: najstariji od 12 djece, siromaštvo, težak rad u jednoj, pa u drugoj fabrici, dolasci kući u pijanom stanju nakon dva dana odsustva, bijes i lomljenje posuđa po kući, osjećaj odbačenosti i nemara od strane ljevičarske vlasti, okretanje od komunističkih ideala ka konzervativnim idejama čije partije nude nekakva konkretna rješenja (koliko god to naivno zvučalo). Ono što liči na obrt: kako jedan ogorčeni homofob, nakon što vidi svog sina na TV-u, gdje se ovaj pojavljuje sada već kao uvaženi intelektualac, govori svojoj ženi da će razbiti svakoga ko mu kaže bilo što protiv sina. Kako to Eribon objašnjava – njegov otac je bio suočen sa (za njega) nezamislivim društvenim uspjehom svog sina, tj. postao svjedok kako je njegovo dijete uspjelo u nečemu što mu je uvijek izgledalo kao čudo: bjekstvu iz svoje, rođenjem određene, klase. Možda ključna rečenica u knjizi: ,,Počeo sam da shvatam da sve što je moj otac bio, a to će reći sve što sam ja inače mrzio, svi ti razlozi koje sam imao protiv njega, da je to sve oblikovano nasiljem društvene zajednice.“ Tako od porodične priče autor stiže do političkih pitanja. Suočenje sa svijetom naših očeva i nasljeđem koje nam taj svijet ostavlja, to je ono što čeka svaku novu generaciju.

 O likovima u studiju saznajemo u pauzama između snimajućih sesija. Pol želi da snimi svoj film kao posvetu otporu savremenim populističkim težnjama. Njegov idealizam vodi ka strastvenim antikapitalističkim raspravama. Ali Pol, takođe, pokušava i da od Tonija (Ali Gadema), koji je menadžer studija u kome se snimanje odvija, dobije besplatne termine za snimanje. To je razlog zašto se snimanje odvija kasno noću, kada je studio slobodan. Toni je, kako se to kaže, samohrani otac. Na oduševljenje publike, i uspostavljajući kontakt sa njom poput muzičke zvijezde, on izvodi neku svoju simpatičnu rep pjesmu (stihovi koje sam zapamtio: ,,There’s no democracy, it’s all an autocracy“). Da, Toni je afričkog porijekla. Dramski odnosi ovdje, ne bez ironije, dobijaju socijalnu i egzistencijalnu dimenziju, vraćajući se opet na ideološke konflikte. Eribonova teza o pitanju dominacije koje stoji u osnovi svih klasnih sukoba, preslikava se i na odnose u studiju, bilo da su teme za raspravu ekonomske, kao između Pola i Tonija, ili feminističke, kao između Pola i Keti. Pradoksalno, taj Pol koji pravi film o otporu dominirajućim strukturama moći, žestoko se bori da nametne svoje mišljenje dvjema drugim likovima. Zanimljivo je posmatrati kako se oni povlače pred njegovom energijom, iako nijesu ubijeđeni u verziju koju im on nameće.

 Nina Hos je sasvim u Eribonovom tekstu, njen glas i oči odaju toplinu razumijevanja i saosjećanja, mi vidimo kako tekst djeluje na nju. U nekim trenucima Ostermajer ruši tzv. četvrti zid, tj. Pol i Toni uspostavljaju kontakt sa publikom (dio toga je i Tonijeva izvedba), ali čini se da je i dalje lakše povjerovati Keti koja sjedi i čita tuđi tekst. Taj tekst je podstiče da ispriča sopstvenu priču, tačnije priču o Viliju Hosu, njenom ocu, bivšem komunisti i suosnivaču partije Zelenih. Taj čovjek je iznenada odlučio da ode u Amazon da bi pomogao u izgradnji bunara za čistu vodu u prašumama. Taj dio se nadovezuje na Polov ljevičarski pesimizam, koji je dio fikcije, dok ova priča iz tzv. stvarnosti pokazuje sartrovsku mogućnost djelovanja. Izgleda da osim razglabanja o pitanjima bijele radničke klase postoje i neki drugi problemi. Ili će sve biti dobro ako samo sredimo prilike u Zapadnoj Evropi.

 Ali da li je ovo zaista teatar? To pitanje postavljano je nakon predstave. Može se pročitati kako su riječi ono jedino teatarsko ovdje i da se skoro ništa ne dešava na sceni – intelektualna diskusija i žena koja sjedi i čita – nedovoljno za dva sata predstave. Dijelom pozorište, dijelom audioknjiga, dijelom film. Što je dovoljno za pozorište, na to je davno odgovorio Piter Bruk. Statičnost nije problem ove predstve, jer ona nije dosadna. Osim toga, dinamika valjda ne proizlazi iz kretanja na sceni, već iz dramaturgije ideja (sjetimo se čuvenih Bunjuelovih riječi: ,,Znam filmove u kojima svi trče, a strašno su dosadni“). Problem je, možda, u naglom mijenjanju rukavaca priče, pri čemu prethodni dio uvijek ostaje nezaokružen (npr. odjednom se više niko ne vraća na Eribona, niti znamo šta biva sa njim na kraju knjige; a situacija sa Tonijem; a Polov film). To ostavlja utisak da su teme ubacivane nesistematski, onako kako su nadolazile u procesu rada (dramaturgija: Florijan Borhmejer i Maja Zade). Takođe, nagla promjena igre ka hiperrealizmu može djelovati zbunjujuće. Ukupan doživljaj nameće zaključak da je to predstava sa zanimljivim idejama, ali koja ima problem sa kompaktnošću forme.

 Odbrana od ovakve kritike možda je sadržana u rečenici koju na početku izgovara Pol, kada objašnjava Keti da je slobodna da pravi greške, jer uvijek može zaustaviti traku, vratiti nazad i ponovo snimiti, te da ovdje nema scenskog pritiska da sve mora biti izgovoreno tačno, iz prve. ,,Ne brini,“ kaže Pol, ,,ovo nije pozorište.“

 Ako to nije previše nezgodno, valjalo bi razmisliti zašto se ovakvim temama u našem pozorištu niko ne bavi.