Cvrčak i mrav: Egzistencija prethodi esenciji

NVO Teatar mladih, NVO Maska, JU Kulturni centar Nikola Đurković Kotor, JUK Herceg fest, Budva grad Teatar, JU Gradsko pozorište Podgorica: Milena Depolo (po motivima istoimene Ezopove basne) "Cvrčak i mrav", red. Branko Ilić

„Cvrčak i mrav(i)“ jedna je od najpoznatijih Ezopovih basni. Kroz surovo jednostavnu priču o cvrčku koji provodi topli dio godine pjevajući, dok mravi neumorno skupljaju hranu, i kada dođe zima odbijaju pomoći cvrčku, basna poredi dva načina života i šalje neuvijenu poruku da treba raditi da bi se preživjelo. Adaptacije ove basne često se sreću u pozorištu za djecu, a izmjene se najčešće odnose na preosmišljavanje završnice priče. Alternativne verzije u smislu „ublažavanja“ kraja na način da se mravi sažale na cvrčka i ipak mu daju hranu, ukoliko obeća da će iduće godine raditi; ili sa završetkom u kome mravi shvate da umjetnost ima određene blagotvorne uticaje, pa hrane cvrčka pod uslovom da im pjeva i svira, javile su se dosta rano u popularnoj kulturi (npr. kratki animirani Diznijev film iz 1934). Međutim, ovo jednostavno pomirenje naizgled nepomirljivog, u kome su svi na kraju sretni i veseli, iako dopadljivo i utješno, djeluje podilazeće, pojednostavljeno, psihološki i logički neuvjerljivo.

Milena Depolo, pišući tekst po motivima basne, pristupila je ovom problemu na drugačiji način – metateatralno propitujući priču, koristeći se tzv. komadom u komadu / pozorištem u pozorištu. Ovaj postupak, u kome se drama na neki način ponavlja, odnosno reprodukuje unutar sebe, potencijalno je uvijek značenjski bremenit, jer omogućava, kroz građenje kritičke distance, uvođenje autoironije i višeznačnosti. Komad promišlja o samom sebi, odnosno ispoljava kritičku samosvijest, kroz uvođenje lika pripovjedača, u ovom slučaju svojevrsnog scenskog aranžera priče Ezopa, koji se predstavlja kao čuvar „vječne“ i „jedine“ istine koju ova priča nosi, i koju želi po svaku cijenu da nametne gledaocima.

Međutim, ovom ceremonijal-majstoru (Goran Slavić), koji likove stalno upozorava da je on pripovjedač, a oni samo likovi, pa ga stoga moraju slušati, na šta ih obavezuje i ugovor, likovi u predstavi Branka Ilića otkazuju poslušnost, i propitujući neprikosnovenost i „zadatost“ pouke originalne priče, ustvari posreduju za dati kontekst mnogo adekvatnija, promišljenija i autentičnija smisaona propitivanja. Kroz Ezopovo obraćanje publici kao „dječici“, koja će „prosperirati“ od gledanja predstave; upozoravanje da obrate pažnju na najvažniju scenu, jer je u njoj sadržano „naravoučenije“; te deklamovanje tog naravoučenija nakon lažnog kraja priče – „ko radi, taj i ima“, izvedba u kritično-ironičnom tonu referiše i na preovlađujuće anahrono zabavljačko-didaktično crnogorsko pozorište za djecu.

I Mrav (Katarina Krek) i Cvrčak (Branka Femić) u ovoj promišljenoj predstavi su podjednako i simpatični, i iritantni u svojim krajnostima. Cvrčak je otjelovljen kao pasionirani mladi reper, koji povremeno posvećeno komponuje u naletima nezaustavljive inspiracije, dok ostatak vremena hedonistički planduje čekajući nadahnuće, odbijajući bilo kakvu odgovornost ili obaveznost bilo kome ili bilo čemu (npr. i kada započne ljetnje prijateljstvo sa Mravom, odbija da mu pomogne u spremanju zimnice). Mrav je pak vrijedan i odgovoran radoholičar, ali anksiozan i u grču, smatrajući da ne smije da odvoji dovoljno vremena ni za spavanje, a i kada spava, da sasvim sigurno „nema kad“ da sanja.

Iako u prvom, razigranom i duhovitom dijelu predstave, koji završava sa prvom pahuljom snjega, Cvrčak djeluje kao buntovnik koji odbija da se povinuje materijalističkom sistemu, u kome samo gomilanje (hrane i ostale pokretne i nepokretne imovine) ima društveno prihvaćeni smisao, pravi junak ove priče je – Mrav, koji ima hrabrosti da „misli svojom glavom“ i pokaže neposluh „neupitnim“ autoritetima, cijepajući ugovor koji ga obavezuje na djelovanje po Ezopovim uputstvima. Među mnogobrojnim pametnim i slojevitim pitanjima koja izvedba postavlja na promišljen, ali mladoj publici prilagođen način, veoma je bitno upravo ono o suštini i smislu nasušne slobode: da li može biti slobodan neko čiji je prosperitet zasnovan na podobnosti i posluhu? A da li slobodan može biti neko ko za to nema „podlogu“, odnosno čija je egzistencija bukvalno ugrožena nemaštinom (glad, smrzavanje)?

Gladan i smrznut, Cvrčak lako postaje plijen Lovca na talente (Branko Ilić) – još jednog lika vrlo efektno uvedenog u priču, samozadovoljnog i tupog, ali uticajnog muzičkog menadžera sa sklonostima ka onoj muzici koja se najbolje „prodaje“, odnosno tzv. turbo-folk melosu. Buntovni umjetnik tako pristaje da se odrekne repa, muzike koju je obožavao i koja mu je bila način života, i postane – tezgaroš. Sa druge strane, Mrav samosvjesno odlučuje da žrtvuje dio svoga blagostanja za slobodu, i da uloži trud u pravo prijateljstvo, koje je osim lijepih usputnih trenutaka, i bezrezervnost, pomaganje i prilagođavanje.

Lik Lovca na talente, adekvatno obučenog u šljašteće odijelo (kostimografkinja Tijana Todorović), postaje i zastrašujuće precizan lakmus-papir za (iskvareni) muzički ukus dječije publike, koja mahom oduševljenim pljeskanjem i trupkanjem prihvata gnusne popijevke koje izvodi. Takođe, kroz samozadovoljnu glupost ovog lika, koji od pisaca neodređeno zna samo za Njegoša, i Ezopu ne pridaje više nikakav značaj kad sazna da ovaj nije Njegoš, suptilno je kritički ismijan zatvoreni provincijalizam – inače preovlađujući diskurs naše kulture u najširem smislu riječi.

Predstavu odlikuje i izuzetno atraktivno-efektna vizuelnost ostvarena jednostavnim sredstvima: na sceni dominira Cvrčkov „stejdž“, koji neodređeno, ali atmosferično – uz disko kuglu, svijetleće lampice, „di-džej“ pult, plažnu stolicu i šarene grafite koji stilizovano predstavljaju igrajuće figure, nalikuje na neki šank na morskoj obali, i posreduje atmosferu bezbrižnosti ljetovanja (scenografija Branko Ilić). Sa druge strane kreirana je pretrpana ostava Mrava, što omogućava igru u više planova. Razigrane, precizno ritmične scene prepletene su sa poetskim prizorima, poput onih u kojima promrzlog, zgrčenog i tužnog Cvrčka polako zasipa snijeg; a svi elementi povezani su u finu, harmoničnu cjelinu. U ovome presudnu kohezivnu ulogu igra odličan glumački nastup, te dopadljiva i upečatljivo funkcionalna muzika grupe Who See, koja varira od raspjevanih ljetnjih hitova o suncu, ljetu, moru i odbijanju „preše“, do nostalgične i tužne melodije koja podvlači jezovitu hladnoću, bezdomnost i samoću.

Poštujući mladu publiku i ozbiljnost problema koji basna postavlja, predstava „Cvrčak i mrav“ ovaj problem usložnjava, na sugestivan i zabavan način postavljajući mnogobrojna važna pitanja, kao što su, pored već pomenutih, ona o tome da li je umjetnički rad – rad, koje su njegove društvene i lične „koristi“, i mogu li se one „izmjeriti“, da li je istinska umjetnost samoodrživa, da li ona može i treba da bude „biznis“ ili „industrija“, da li o ukusima vrijedi raspravljati... Suptilno i posredno, izvedba mladu publiku uči da je životna sreća ne datost, nego kontinuiran napor na pronalaženju i održavanju krhkih životnih ravnoteža, kako sa samim sobom, tako i sa drugima. Kao na jedinu manu manu predstave može se ukazati na nešto pojednostavljen i zbrzan kraj (iako ipak ostaje neizvjesno da li se i Cvrčak promijenio, i neće li sledeća smjena godišnjih doba donijeti isti razvoj situacije). To ipak ne potire bitnost otvorenih tema o mogućnosti izbora, slobodi i odgovornosti koje svi uvijek imamo, a volimo da se, „linijom manjeg otpora“ pravimo da nemamo, i mnogih drugih, koje prizivaju kao poželjan razgovor odraslih pratilaca sa djecom nakon predstave, da bi u ovom smutljivom vremenu i prostoru bile sa neophodnom kritičkom sviješću promišljene.