Ekvinocijo: Isušeno more

Crnogorsko narodno pozorište: Ivo Vojnović, "Ekvinocijo", red. Ivica Kunčević

Drama „Ekvinocijo“, napisana i praizvedena 1895. godine, spada u rana, slabija djela Iva Vojnovića. Ova sentimentalna, romantičarska melodrama protkana je elementima socijalnog realizma i ibzenovskog simbolizma koji je sadržan već u njenom naslovu – olujno more postaje simbol bura i lomova u ljudima, neraskidivo vezanim za to isto more, koje stanovnicima malog mjesta na dubrovačkom primorju donosi kako sreću, tako i najveće jade. Osnovna melodramatična priča o zabranjenoj ljubavi, nasljednim opterećenostima i grijehovima, osveti, nasilju i mogućnosti iskupljenja i oprosta grijehova kroz patnju tragična je, ali istovremeno i vrlo banalna. Proučavaci Vojnovićevog djela ukazuju i na dramaturške neskladnosti drame, čiji se ritam, odnosno tok dešavanja neprirodno furiozno ubrzava ka kraju komada, kada i melodramatska patetika doseže gotovo granice groteske.

Iako se donekle bavi univerzalnim temama problematike porodičnih odnosa i represivnih patrijarhalnih konvencija, društveno pogubnim usponom beskrupuloznih bogataških elita, te podjednako pogubnim odlaskom mladih iz domovine u potrazi za lagodijim životom, ova drama zbog dramaturških nedostataka i ispunjenosti patetikom i anahronim konvencijama („sramota“ ženskih seksualnih odnosa van braka, začeća bez „blagoslova“ i sl) ne predstavlja naročito inspirativno polazište za građenje idejno aktuelne predstave. Ipak, s obzirom da najveću vrijednost komada predstavlja dojmljiva ambijentalnost, koja podvlači jake veze između nemira u prirodi i u čovjeku, nije isključena svaka mogućnost stvaranja vrijedne predstave. More je sveprisutno i dominantno kao kontekst ove drame, od njega na razne načine fatalno zavise sudbine svih aktera, na njegovoj obali obitava, bori se za preživljavanje, ogovara, veseli se i šali Vojnovićev siromašni dubrovački puk; na njegovoj obali ukrštaju se vizure idealističnih pučana i ciničnog američkog bogataša-povratnika. Zato su uspješne postavke ovog teksta mahom i bile one ambijentalne, uglavnom prirodno vezane za Dubrovačke ljetnje igre, u kojima je impresivno okružje imalo moć da zbivanjima podari neophodnu prirodnu, elementarnu dramatičnost, i tako produbi spektar značenja i osjećanja, koji bi djelovali „isušeno“ na sceni-kutiji.

Zbog toga su u predstavi Ivice Kunčevića najuspjelije kolektivne scene sa početka, svojevrsne atmosferične „žive slike“ koje koliko-toliko prenose melanholičnu, „fjakavu“ atmosferu malog primorskog mjesta, čiji stanovnici, pasivni i rezignirani, sanjarski zure u more, „filozofiraju“, ogovaraju, ali i pomažu jedni drugima. Efektan izbor je i da se na sceni gotovo svo vrijeme nalazi većina glumaca, što ubjedljivo posreduje palanačku zagušljivu skučenost i nedostatak privatnosti, zbog čega se gotovo sve, pa čak i intimni monolozi likova dešava svima pred očima.

Takođe, i najdojmljivije uloge ostvaruju glumci koji tek skiciraju pitoreskne sporedne likove, poput Gorane Dragašević koja igra trgovkinju Kate. Za ovakvu postavku, koja se primarno bavi ljudskim strastima i njihovim posljedicama, neophodna je ubjedljiva snaga glumačke emocije, ali glumačka igra u ovoj predstavi ne ostvaruje taj potreban snažni emocionalni naboj. Generalno, većina glumaca, a naročito glavni protagonisti, djeluje nesnađeno, pogubljeno u pogledu izbora stila glume, i nemoćno da „oprirodi“ neuvjerljive dramske konvencije (npr. varijanta „prepoznavanja izgubljenih srodnika“, „preoblačenja“ i sl). i obilnu melodramatsku patetiku. Uprkos psihološko-realističnim intencijama, njihova igra, zbog preovlađujuće mehaničkih glumačkih rješenja (kršenje ruku, hvatanje za srce, padanje na koljena, zazivanje neba, krištanje...), umjesto pravih i snažnih osjećanja ostavlja utisak ispraznosti i lažnosti. Dodatno, glumci ne uspijevaju da se izbore ni sa onovremenim pučkim govorom, koga samo djelimično rekreiraju, pri čemu su velikim dijelom nerazgovijetni.

Julija Milačić tipski, bezbojno igra Anicu, ćerku jedinog bogataša u selu – kapetana sa gusarskim manirima Frana (Goran Vujović), koja je zaljubljena u siromašnog i ponosnog drvodjelju-brodograditelja Iva (Momčilo Otašević); ali je otac iz računa želi udati za bogatog i odvratno bahatog povratnika iz Amerike Nika (Branimir Popović), koji je zapravo, kako se razotkriva, Ivov biološki otac, koji je davno u mladosti prevario i napustio Jele (Varja Đukić), Ivovu majku, koja je ostatak života patila i okajavala taj svoj mladalački „grijeh“, za koji zna samo slijepi Vlaho (Mirko Vlahović), „oriđinal“ i svojevrsni „dobri duh“ mjesta... Simptomatična za generalni neuspjeh u emotivnom opravdavanju i dramskom eleboriranju likova je kulminacijska scena u kojoj Jele, u želji da zaštiti sinovljevu budućnost, ali i da se osveti za svoju sumornu prošlost, nožem probada Nika, koji zatim „šmirajući“ u maniru nekog  lošeg akcionog filma nekoliko minuta umire-a-nikako-da-umre, što zbog nesklada sa pretpostavljenom dramatičnošću i tragičnošću situacije djeluje neodoljivo smiješno. Sličan utisak ispraznosti, lažnosti i posvemašnjeg „šmiranja“ ostavlja i Popovićeva potreba da iz predstave u predstavu, bez obzira na vjerovatnost ili opravdanost, u uvijek istom mačoističkom, nasiljem i seksualnim aluzijama ispunjenom maniru, „baca“ po sceni barem po jednu glumicu (u ovom slučaju Juliju Milačić u ulozi Anice).

Scena u sumornim, tamnim tonovima, ispunjena poluraspalim starim barkama, izbušenim jedrima, šupljim mrežama i okamenjenim nakupinama soli (scenografkinja Ivanka Vana Prelević), uz preovlađujuće crno-sive kostime likova (kostimografkinja Danica Dedijer) efektno podvlači sveopštu istrošenost i pohabanost i ambijenta i ljudskih duša. Izdvojenost Iva Ledinića, koji na kraju jedini, bježeći sa voljenom Anicom u Ameriku osvaja priliku za neki novi život, naznačena je njegovom blještavo bijelom košuljom i novim brodom koji povremeno gradi tokom cijele predstave. Reditelj je poetičko-metaforičke slojeve komada želio da naglasi i uvođenjem lika djevojčice, svojevrsnog Jelinog alter-ega, koji je prati kao njeno mlađe „ja“, naivna, dobra i „ludna“ djevojčica čiji su snovi uništeni; međutim, poput nostalgične muzike koja nalikuje na onu iz muzičke kutije (kompozitorka Vjera Nikolić), te zvučne „grmljavine“ i reflektorskih „munja“, taj simbolizam djeluje bledunjavo, isprazno, šuplje.

Stota premijera Crnogorskog narodnog pozorišta nakon njegove obnove 1997. godine uklapa se u repertoarsku politiku „mrtvačkog teatra“, odnosno niz recentnih izvedbi za koje su polazišni tekst i saradnici očigledno birani po principu garancije što izvjesnijeg odsustva bilo kakvih markantnijih značenja i društvenog značaja.