Cvrčak i mrav: Živjeti od cvrčanja

NVO Teatar mladih, NVO Maska, JU Kulturni centar Nikola Đurković Kotor, JUK Herceg fest, Budva grad Teatar, JU Gradsko pozorište Podgorica: Milena Depolo (po motivima istoimene Ezopove basne) "Cvrčak i mrav", red. Branko Ilić

Ako bismo htjeli da naglasimo aktualnost i politički korektne vaspitne „benefite“ predstave „Cvrčak i mrav“ Milene Depolo u režiji Branka Ilića – koja je u Podgorici, u KIC-u „Budo Tomović“, premijerno izvedena 16. maja – rekli bismo da je ovo predstava o profesionalnim izborima, dobrodošla u susret upisima u nove škole, pozorište koje ohrabruje djecu da biraju zanimanja koja vole i u kojima će se osjećati kao u svojoj koži.  Ali, pitanja koja ovo pozorište otvara, koja se u osnovi tiču povezanosti rada i ljudske sreće, nikako nisu jednostavna i nisu samo pitanja koja su povezana sa odrastanjem. Kako umaći otuđenju od rada – da to traumatično iskustvo savremenog čovjeka opišemo marksisitičkim pojmovima – ili otuđenju u radu, robovanju Jevanđelju rada kao stanju zapadne civilizacije – sve tu to zamršena pitanja koja možemo da iščitamo iz ove predstave, na koja djeci ne možemo dati odgovor jer ih nemamo. U svakom slučaju, pitanja su važna, a odgovori na njih djeci su potrebni.  

U predstavi „Crvrčak i mrav“ ova pitanja se artikulišu kroz metatekstualno propitivanje Ezopove basne o cvrčku i mravu i valjanosti njenih pouka. Ta pitanja postaviće cvrčak i mrav, dakle sami junaci ove basne, odbijajući da slijede Ezopov narativ u kojem lenjivac cvrčak za svoje ljetnje ljenstvovanje zimi mora biti kažnjen glađu i smrzavanjem, dok vrijednom mravu po zasluzi slijedi zasluženi komfor. Ova vrsta pravde u ovoj drami više ne pije vodu. Otvoriće se, prije svega, pitanje umjetničkog rada: da li je crvčanje rad ili danguba? U ovom „Crvčku i mravu“ i cvrčanje se želi legitimisati kao rad. Zato je ovaj cvrčak reper, i to talentovani, pasionirani reper koji repuje zato što mora, kao što cvrčak cvrči. Uvodi se i novi značenjski plan, razmatranje  statusa umjetničkog rada, i to u lokalnom kontekstu – izglednjali cvrčak postaće u jednom času  plijen „lovca na talente“ koji će ga inaugurisati u zvijezdu pod uslovom, naravno, da ubaci  trilere i druge pjevačke zahvate drage srcu masovne folk publike i estrade (indikativno je bilo to što su djeca u publici automatski odreagovala na ovaj folk zvuk i podržala ga pljeskanjem). I u času kada izgleda da je cvrčak izgubljen, pojavljuje se mrav, koji je u međuvremenu potpuno iskliznuo iz Ezopovog narativa i uloge vrijednog mrava, poziva cvrčka da se vrati repu i tako se njih dvojica kao novi prijatelji otržu kontroli i estrade i Ezopa.   

Naravno, ovo je rješenje koje ne može zadovoljiti skeptike i realiste kojih sigurno ima i među djecom. Šta će biti sa cvrčkom naredne zime? Da li će ga mrav hraniti? Hoće li njihovo tek probuđeno prijateljstvo izdržati tu vrstu podjele posla? Ili će se opet pojaviti lovac na talente naredne zime? Možda bi bilo dobro da smo dobili neke nagovještaje da je ovo samo privremeno rješenje i da stvari u svijetu nisu nimalo povoljne po cvrčke i cvrčanje. Ali, to ne dovodi u pitanje utisak da je ovo duhovito i živo pozorište, koje inteligentno koristi metatekstualne strategije, i čiji je svaki segment – od scenografije (Branko Ilić) i kostima (Tijana Todorović i Marija Garčević, kao asitentkinja), preko muzike (Who See), odličnih songova i  koreografije (Marija Brajković) integrisan u jedinstven pozorišni događaj koji ima dinamiku, šarm i zavodljivst, i koji je ozračen smislom i posvećenošću pozorišnoj igri. Naravno, veliki dio zasluge ide na račun isto takvih glumaca: Branke Femić (cvrčak), Katarine Krek (mrav), Gorana Slavića (Ezop) i Branka Ilića (lovac na talente).