Cvrčak i mrav: Prva slova azbuke sloboda i bunt
NVO Teatar mladih, NVO Maska, JU Kulturni centar Nikola Đurković Kotor, JUK Herceg fest, Budva grad Teatar, JU Gradsko pozorište Podgorica: Milena Depolo (po motivima istoimene Ezopove basne) "Cvrčak i mrav", red. Branko Ilić
Na velikoj sceni KIC-a „Budo Tomović“ nedavno je premijerno odigrana predstava „Cvrčak i mrav“ po tekstu Milene Depolo nastalom po motivima Ezopove basne, čiju režiju i scenografiju potpisuje Branko Ilić, muziku grupa Who See, a kostimografiju Tijana Todorović.
Autorka teksta ovim čitanjem čuvene basne govori o važnosti podsticanja kritičkog duha kod djece u odnosu na sva saznanja koja dobijaju od raznih autoriteta, bez obzira bila to škola, roditelj ili društvo. Ovdje Crvčak (Branka Femić Šćekić) ne predstavlja djeci simbol lijenosti, neodgovornosti i gluposti, već ističe mudrost da pored rada treba znati uživati u čarima života, njegovati drugarstvo, a ne samo ispunjavati obaveze. Mrav (Katarina Krek) je takođe, umjesto vrijednog, radnog i pravdoljubivog viđen kao neprosvijetljen, plašljiv i poslušan rob, pa je cijela predstava podstrek djeci da budu hrabri i pravdoljubivi, jednom kad odrastu i revolucionarni.
Branko Ilić kao reditelj je uspio da napravi predstavu koja je u isto vrijeme didaktična, provokativna i zabavna za djecu (i odrasle), a muzika je jezik kojim se najviše tu i govori. Potpuno u duhu ove priče songove je uradila grupa Who See. Inače za taj kontekst hip hop kao muzički pravac dobar je izbor jer je nastao prvenstveno kao subkultura, odnosno kao izraz bunta i kritike društva. U tom kontekstu, cvrčak nije više zgubidan, već umjetnik i slobodoljubac.
Interesantno rješenje je da se u predstavi istovremeno prezentuje i priča u Ezopovoj verziji, i njeno tumačenje od strane novog autora, ali time djeca nisu zbunjena, već im se slikovito otvaraju vidici i mogućnosti da mogu svaku priču kritički da preispitaju. Tako je Ezop (Goran Slavić) prisutan na sceni kao pripovjedač i otjelotvorenje je institucionalizovanog autoriteta, iliti apsolutne istine, koja kao i svaka druga opšteprihvaćena treba biti preispitana.
Na sceni se osim likova i naratora predstavlja i izmaštani lik lovac na talente (Branko Ilić) koji je personifikacija iskvarenog muzičkog ukusa i odvratne muzičke industrije koja danas od djece pravi narodnjačke kič zabavljače. Djeca se suočavaju postojanjem dobrog i lošeg ukusa, sa kulturom i nekulturom, na kraju implicitno im se sugeriše da slušaju kvalitetnu muziku u skladu sa svojim uzrastom a ne neke popularne spjevove o ljubavnim bolima ili drugim neprikladnim temama.
Glumci su na sceni funkcionisali skladno i uigrano, sa podjednakom izražajnošću i posvećenošću viziji inscenacije, pa je energija sve vrijeme bila intezivna, što su najviše osjetila djeca koja su davala svoj feedback smijući se, komentarišući i odgovarajući na pitanja. Branka Femić Šćekić je odlično odigrala ulogu cvrčka, potpuno se transformišući u dječaka, malog repera, prikazujući nam ga živahnim spontanim, šaljivim i hrabrim u naumu da se potpuno posveti onome što voli da radi – da stvara umjetnost. U ulozi mrava bila je vrlo uspješna i Katarina Krek, prikazujući nam mrava kao pravog radoholičara, dobrog i poslušnog dječaka, koji izvršavajući svoje obaveze zaboravlja da „živi“, pa uz pomoć prijatelja mijenja svoju vizuru života i počinje cijeniti vrijednost igre, drugarstva i humanosti. Najzad, Katarina Krek i Branka Femić su bile odličan tandem u repovanju – pjesmom, kreativnim pokretima tijelom, mimikom i komičnim gegovima, a sve u funkciji priče. Goran Slavić kao Ezop je tokom izvođenja duhovitom igrom smjenjivao razne funkcije dodijeljene mu rediteljskim naumom – od pripovjedača i dječijeg animatora do lika poslodavca koji sa likovima ima sklopljen ugovor o apsolutnom potčinjavanju njegovoj volji. Na kraju, lovca na talente tumači Branko Ilić karikirajući izgled i diskurs muzičkog producenta današnje šund muzičke industrije namijenjene djeci, fenomena rasprostranjenog kod nas u poslednjoj deceniji, a protiv kojeg se može boriti upravo ovakvim predstavama i uopšte kulturnom politikom.
Kreativni kostimi Tijane Todorović su u potpunosti u duhu priče i plastično dočaravaju funkciju likova (mrav je u radničkom kombinezonu, cvrčak s reperskim kačketom i trenerkom, Ezop je u staro-grčkom plaštu kojim se prikriva elegantno moderno odijelo, a lovac na talente šljašti u estradnom maniru),
Pored muzike i scenografija (Branko Ilić) predstavlja underground kulturu koristeći se djelima poznatog street art umjetnika Kita Haringa, čime se scena vizuelno upotpunjuje jarkim bojama i oblicima koji slave život. Prostor je funkcionalno osmišljen sa rotirajućom malom scenom opremljenoj mikserom za disk džokeja, tako da nadomiješta u osnovi jednostavnu radnju,a podstiče raznolikost kretnji glumaca i ukupnu dinamičnost scene.
Predstava dostiže ciljeve stvaralaštva za djecu, a to je da umije da zapita i da zabavi klince na kreativan način, da ih duhovno usmjerava i njeguje bez potcjenjivanja njihove inteligencije i interesovanja. Na kraju, djeci pa i odraslima poruka je jasna, da treba dijete pustiti da bude jedinstveno cijeneći sposobnosti i afinitete koje posjeduju, ne namećući neka opštevažeća pravila, ali i da budu posvećena onome šta vole da rade, slobodna i svjesna.