Kučka: Zamajavanje anti-patrijarhatom

Kraljevsko pozorište Zetski dom: "Kučka" (skupno kreirano pozorište), red. Arpad Šiling

Već sam naslov predstave “Kučka” u produkciji Kraljevskog pozorišta “Zetski dom”, u režiji Arpada Šilinga, mogao je da izazove podozrenje: nekako je suviše direktno vukao na mizogini, lokalni stereotip ili, tačnije, na isto takvu, dakle banalnu kritiku patrijarhata i mizoginije. Nije, naravno, sve moralo da ispadne baš tako: mogao je ovaj naslov da bude zamka; iznenađenje je još kako bilo moguće. Recimo i da smo se tome nadali s obzirom na reputaciju reditelja i evropsku podršku projektu („Cofounded by the Creative Europe Programme of the European Union“ – kako piše na naslovnoj strani kataloga), što znači da se sigurno nije štedjelo, da ovo nije jedan od onih projekata gdje se umjetnici muče da sastave kraj s krajem u ime umjetničkih ideala itd. Ali, iznenađenja nije bilo.

Kako to već radi Arpad Šiling –  a crnogorska publika je tu nedavno imala priliku da se upozna sa njegovim, tada doduše uspješnije i ozbiljnije sprovedenim rediteljskim strategijama (“Dokle pogled seže”) – i ovdje su glumci, u ovom slučaju Nada Vukčević, Srđa Grahovac, Stevan Radusinović, Vule Marković i Zoran Vujović, pozvani da sami identifikuju teme koje smatraju gorućim za savremeno crnogorsko društvo, kreiraju situacije koje te teme evociraju, koje su tekstualno dotjerali Eva Zabežinski i Šiling, koji je onda sve to rediteljski iskoordinirao i…to bi otprilike bilo to. Tu se vjerovatno – tokom procesa, ili možda prije njegovog početka, što konačno nije ni važno – pojavila ideja da bi tema mizoginije ili agresivnog patrijarhata mogla nekako da uveže sve te scene i održi ih na okupu. I tako smo dobili “Kučku” – predstavu koja registruje različita iščašenja savremenog crnogorskog društva koja su ovdje, dakle,  na neki način dovedena u vezu sa patrijarhatom.    

Teško je nemati simpatije prema namjeri da patrijarhat bude sagledan kao ideologija koja svoje pipke pušta na sve strane i koja je neprijateljska prema svakom obliku humanosti. Takođe, možda bismo mogli da se složimo i da je crnogorka verzija patrijarhata nadprosječno zatucana i žilava. Nemamo, dakle, s tim problem. Naprotiv. Ali, imamo ozbiljan problem sa oblikom kritike i  odnosom prema tim pitanjima u ovoj predstavi. Ono što ovdje vidimo, su, naime, opšta mjesta anti-mizoginog kolokvijalnog diskursa koji nije ništa manje stereotipan i nefunkcionalan od “afirmativnih” patrijahalnih stereotipa o ženama: žene koje su interorizovale patrijarhat, neposredna mizoginija, majke koje proganjaju snahe, sinove koje rastura Edipov kompleks, sve ono, dakle, o čemu govorimo u kafanama kada kritikujemo patrijarhat ne misleći istinski o njemu ništa loše, prosto ga karikirajući jer volimo da karikiramo sami sebe, jer se iz nekog razloga veselimo karikaturalnim slikama nas samih i dalje od toga ne znamo šta bi.

Dakle – da, patrijarhat je problem, neka bude da je problem pogotovo u Crnoj Gori, ali u međuvremenu smo ušli u 21. vijek, i Crna Gora se nekako doteturala u novi milenijum; majke koje vitlaju snahe – kučke nestale su sa istorijske scene, mizoginija je dobila nove oblike, interiorizacija patrijarhata se i te kako iskomplikovala, sam patrijarhat je prošao kroz različite transfguracije i dobio novo lice. Valjda bi trebalo da prepoznamo to novo lice. Nećemo valjda da idemo u pozorište da bismo tamo gledali opšta mjesta nekakve narcističke pseudo-kritične, pseudo-antropološke analize patrijarhata kao crnogorske transistorijske sudbine. Valjda i djeca već znaju da patrijarhat ne pada s Marsa, da je povezan sa ekonomskim i političkim uslovnostima. Zar ne bi bilo dobro da nam u pozorištu kažu nešto što već nismo čuli po hiljadu puta, što je već sadržano u tim “viđi nas kakvi smo” opštim mjestima. Tu nedavno imali smo žene na ulicama čijim majčinstvom se manipulisalo na način od kojeg nam je pripadala muka. Zašto to nisu bile teme koju su glumci i reditelj prepoznali kao bitne? Zar ne slušano po cijeli dan o kojekakvim agendama rodne ravnopravnosti. Valjda to znači da je patrijarhat političko, a ne metafizičko pitanje. Zašto ničega takvog nema u ovoj predstavi? Zato što je lakše i konformnije zamajavati publiku opštim mjestima i predstavljati patrijarhat kao fatalno zavodljivo kosmičko čudovište i crnogorski kulturalni specijalitet. Eto zašto.