Inspekcija: Banalna aktualizacija i sirovi amaterizam

Nikšićko pozorište: Stevan Koprivica, "Inspekcija", red. Goran Bulajić

U Crnogorskom narodnom pozorištu nedavno je gostovala predstava Nikšićkog pozorišta  „Inspekcija“ Stevana Koprivice, koju je režirao Goran Bulajić, a glumačku ekipu  činili su Simo Trebješanin, Jelena Nenezić Rakočević, Boban Čvorović, Jovan Krivokapić, Nikola Vasiljević, Julija Milačić, Gordana Mićunović, Marija Đurić, Milica Šćepanović i Vukan Pejović.

Ukratko, radnja predstave „Inspekcija“ je obrada Gogoljevog „Revizora“,  ali je smještena u malom bokokotorskom mjestu Uvala, čiji su predsjednik mjesne zajednice i njegovi službenici u strahu od dolaska predstavnice EU koja će provjeriti njihov rad, ali onda dolazi do komedije zabune, jer činovnici umisle da je predstavnica EU obična “sponzoruša” koja se tu sasvim slučajno zadesila.  

Predstava "Inspekcija" i pored namjere da u Gogoljevom maniru potegne neke mračne teme kao što su čovjekova  vječita borba za vlast, malograđanština, sujeta i pohlepa, nije dobila sadržaj britke satire, već  neukusne, banalne i nadasve amaterske izvedbe, i to u svakom svom segmentu.

Na sceni se tekst Stevana Koprivice doima plitkim, jer se implicitno sugerišu uopšteni  zaključci, kao na primjer da je današnja mladež neobrazovana, političari korumpirani, državni službenici tupi, poslušni i sujetni...

Isto tako i likovi su ovlaš skicirani i izkarikirani, pa nije ni čudo što je njihova interpretacija bila neubjedljiva u svojoj prenaglašenosti, uz neuspjeh da tim likovim udahnu makar malo života. Umjesto toga, u usiljenom traganju za komičnim glumci su u vikali, vrckali, tresli se, krištali i kreveljili se do te mjere da je zaista bilo neprijatno prisutvovati tom brutanom linčovanju pozorišne umjetnosti i to u sred narodnog pozorišta.

Jedina iskra u ovom crnilu neukusa su bile par scena u kojima Marija Đurić igra Davorku, razmaženu neobrazovanu i primitivnu kćerku predsjednika mjesne zajednice (Simo Trebješanin), unoseći pravi duh komedije kroz tanane prelaze osjećanja od srećne tupavosti do prolaznih momenata očaja zbog  svoje realne inferiornosti.  Predsjednika mjesne zajednice Simo Trebješanin tumači na stereotipan način, tako što viče, koči se, trese, gestikulira, bije rukama u glavu i slično, pa je prilično zamorno pratiti te prenaglašene momente tokom cijele predstave, iako ima scena u kojima je odigrao uvjerljivo, pa dočarava  suštinu tog bojažljivog, sujetnog i nesposobnog vođe. Julija Milačić u ulozi Radice, pokondirene i dominatne žene predsjednika, takođe se nije pronašla u potpunosti, pa nije pošla dalje od grubog skiciranja i karikiranja ovog lika. Za Jelenu Nenezić Rakočević u ulozi lažne inspektorke ne može se reći sa sigurnošću da li ovdje glumi ili pozira, a za igru glumica koje tumače činovnice (Milica Šćepanović i Gordana Mićunović) ne može se reći da nije odgovornost u uputstvima reditelja koji je kreirao jednu takvu izvještačenu igru, napornu i punu suvišnih kretnji i glumatanja, upotpunjujući utisak potpunog amaterizma.

Predstava je pokušaj angažovanog pozorišta, s obzirom na smiještanje u jasan politički kontekst gdje se kritikuje opozicija koja je došla na vlast, neslaganje njenih unutarnjih komponenti, ali i vlast koja ih je ostavila u problemima, pa se implicitno ipak sugeriše status kvo bez nade u promjene. Osim toga tu  je i deklarativno zalaganje političara za EU integracije bez stvarne želje da se realno stanje poboljša,  vječita težnja provincije za metropolom, očajnički snobizam  i ambicija malograđana, takmičenje u materijalnim vrijednostima izdignutih iznad onih  duhovnih, uspon nekulture, primitivizma i šunda. Međutim, uslijed stila ove postavke, sve pomenute teze ostaju na površini, mahom banalizovane, idejno nerazrađene i zaista na nivou sirovog amaterizma.