Prodavnica igračaka: Zašto je dovoljna samo jedna igračka?

Gradsko pozorište Podgorica: Aleksandru Popesku, "Prodavnica igračaka", red. Jaroslav Antoniuk

Malo u ovom trenutku ima aktualnijih i važnijih vaspitnih pitanja od onog koji tematizuje lutkarska predstava “Prodavnica igračaka” Gradskog pozorišta, koju je, po tekstu rumunskog pisca Aleksandrua Popeskua (Aleksandru Popescu), režirao Jaroslav Antoniuk (Jaroslaw Antoniuk), a koja je premijerno izvedena 17. februara u “Dodestu”. Izloženost djece tiraniji izbora i njihovo moguće izrastanje u robove konzumerističke kulture  – a o tome bi trebalo da je riječ u ovoj predstavi – više je nego urgentan vaspitni problem koji se iz apstraktnih kritika globalne neoliberalne potrošačke kulture već uveliko uselio u naše živote, porodice i škole, i na koji pri tom nemamo valjan odgovor jer – kako bismo ga i imali kad sve oko nas  ohrabruje konzumerizam, a obeshabruje svaku anti-konzumerističku alternativu?        

Zato je osnovno pitanje kada je o predstavi “Prodavnica igračaka” riječ – kakav odgovor na pitanje infantilnog konzumerizma nudi ova  bajkovita, fantastična priča o djevojčici Dini koja –  sticajem čudesnih okolnosti koje režira Gospođa Noć – stiže u začaranu prodavnicu igračaka u kojoj se svaka nova igračka plaća godinama svoga života, i koja će, uprkos upozorenjima anđela čuvara – odžačarčića, umalo izgubiti sve svoje vrijeme – život zato što ne može da se zadovolji samo jednom igračkom? Da li je, dakle, odgovor koji lako možemo da iščitamo i iz ovog sižea ubjedljiv, dorastao kompleksnosti pitanja ili, pak, spade u grupu isprazno moralističkh i anahronih odgovora koje svako dijete može lako diskvalifikovati?

“Prodavnica igračaka” je predstava koja ima ozbiljnih dramaturških problema. Nespretni i zamršeni načini povezivanja realnog i nadrealnog i različitih planova radnje, uvođenje zvijezda padalica, noći i sličnih znakova – opštih mjesta kojima se motiviše uvođenje nadrealnog, a djeca neposredno nagovaraju na poricanje nevjerice – sve to stvara zbrku i djeluje pomalo potrošeno u pozorišnom smislu. Na drugoj strani imamo satisfakciju u estetizovanoj scenografiji, elegantnim kostimima (scenografkinja, kostimografkinja i kreatorka lutaka Eva Farkašova), eskpresivnim (iako nespretnim i u odnosu na glumce koji njima manipulišu suviše nesamostalnim) lutkama, u posvećenosti igri i šarmu Katarine Krek, Gorana Slavića, Pavla Ilića, Branka Ilića i Branke Femić.

Ali, dramaturški problemi nisu glavni problem ove predstave. Njen glavni problem je što ne nudi iole značajan i savremenim uslovima hiper-konzumerizma dorastao odgovor na pitanje – zašto je loše ako djeca ne mogu da se zadovolje jednom igračkom? Odgovor koji ova predstava nudi kroz motiv “trošenja života” – koliko god se mi koji smo odrasli mogli sa njim načelno složiti – patetičan je, apstraktan i nerazumljiv za djecu, tako da je malo vjerovatno da će ijedno dijete sa ove predstave izaći sa bilo kakvom novom idejom o tome zašto nije dobro stalno kupovati nove stvari i čega lošeg ima u takvim željama . “Prodavnica igračaka” tako ostaje pomalo dosadna, starinska i komplikovana, ali ljupka, stilizovana i dopadljiva predstava, koja, međutim, promašuje svoju temu .