Srećan praznik

U normalnim okolnostima, na Svjetski dan pozorišta (27. mart) i Crnogorskom narodnom pozorištu slijedila bi čestitka. Ali, u ovim okolnostima ličilo bi to na licemjerje: šta se ima čestitati pozorištu koje se –  slijedeći politike koje se uvijek svedu na oživljavanje istih starih nacionalnih trauma, čekanje prilika za izravnavanje računa, koje na resantiman troše svu svoju društvenu supstancu i snagu za imaginiranje Novog – na kraju našlo u riziku da postane kolateralna šteta nacionalističkih i političkih trauma i revanšizma?            

Da li je u pitanju pretjeran strah i je li zaista potrebno da se još suzdržavamo od zaključaka i dajemo još „fore“ novim vlastima u kulturi da nam pokažu da ipak nisu nacionalističke iako se svim silama trude da nam se kao takve predstave, kako to preporučuju politički optimisti – „čekači“ (među kojima ima dosta pod građanskom maskom skrivenih nacionalista)? Naravno da nije. Čak i ako se do kraja ne obistine opskurne fantazije o „obnovi“ CNP-a u srpskom ključu koje se najavljuju u javnom kulturno-političkom „diskursu“ (kao što, vjerovatno, neće), činjenica da su one uopšte zaposjele javni prostor dovoljno je uznemiravajuća.      

Iz neartikulisanih i nekompetentnih izjava ministarke Vesne Bratić (prije svega u intervjuu za televiziju A1) shvatili smo da se CNP-u crno piše i da će ova institucija kulture nemilosrdno biti izložena pražnjenju traumatskih (o)sjećanja nove vlasti. Ministarka se, uostalom, i ne trudi da sakrije svoju ličnu nacionalnu i ličnu ozlojeđenost i predstavi je kao ozlojeđenost svoje nacionalne (srpske) zajednice: kako bi joj inače palo na pamet da (u navedenom intervju) jedan efemerni događaj kao što je jedan njen bezuspješni pokušaj da dođe do ulaznice za neku „predstavu Šeksipira“ (?) u CNP-u predstavi kao objektivan dokaz obespravljenosti Srba i isključenosti srpske elite (ona sama je stručnjakinja za englesku književnost!) i da time zamajava javnost. Gospođa Bratić je ovakvim i sličnim izjavama, nažalost, potvrdila da je ona sama upravo onaj (u građanskom smislu) najneželjeniji – traumatizovani produkt prethodnih nacionalno-političkih ekskluzivističkih kulturnih politika i DPS podjela na „civilizovani“ i „necivilizovani“ dio crnogorskog naroda. Očekivali bismo da ministarka bude od onih crnogorskih Srba/Srpkinja (kad već na taj način moramo da identifikujemo nosioce vlasti) koji znaju kako da se sa nametnutim osjećanjem inferiornosti nose politički zrelo i kako da umaknu indukovanom kompleksu periferije. Ali ne, nema ništa od toga – ministarka upravo prednjači u tim kompleksima i kao da trči da sebe i pripadnike svoje nacionalne zajednice upiše u „civilizacijsku mapu“ koju je iscrtao DPS. Sve ovo, naravno, ne bi imalo nikakav značaj i ministarkine frustracije ostale bi njen problem, kada ona ne bi sjedjela tamo gdje sjedi i bila objektivno u poziciji i u rasploženju da ovakve pozljede liječi političkim sredstvima.     

Poseban interes nove vlasti u resoru kulture za CNP nije neočekivan s obzirom na simbolički status i privilegovan javni uticaj CNP-a u institucionalnoj infrastrukturi, ali i na ulogu ove institucije u opstanku DPS elita. Kada bismo bili maliciozni, i kada se ne bismo bojali da ćemo time podržati nacionalni i politički revanšizam kao nacionalni fatum, rekli bismo da je CNP ovo i zaslužilo. Crnogorsko narodno pozorište dignuto je iz pepela krajem 90-tih godina prošlog vijeka takođe iz snažne potrebe da se zaliječi trauma nacionalne inferiornosti i legitimiše politički i kulturni kapacitet (buduće) suverene države. Ovo pozorište od tada do nedavno (dok se moglo) obraćalo se dominantno dobrostojećoj oportunističkoj zajednici koja je prianjala uz DPS, visoko tolerantnoj na korupciju, kriminal i socijalno raslojavanje, ali i dovoljno zahtjevnoj po pitanju estetskih i profesionalnih standarda da bi se mogla samo-identifikovati kao kulturna elita spram primitivne (srpske) „drugosti“. Publika CNP-a homogenizovana je, naime, po istom ključu kao i biračko tijelo DPS-a. Ova pozorišna ekskluzivizacija naroda dala bi se iščitati iz recentne istorije CNP-a (u repertoarskom, medijsko-prezentacijskom, kadrovskom smislu), ali za tim naporom nema nikakve potrebe –  mnogo puta smo u javnom diskursu, sa najviših DPS adresa, čuli da u Crnoj Gori postoji duboka rasjelina po pitanju civilizovanosti (sa ili bez eksplicitnog nacionalnog određenja tih civilizacijski nepomirljivih djelova bića naroda), zgražavali se nad tim kastinskim i nacionalističkim segregacijama, koje smo na određen način prepoznavali i u pozorišnim politikama DPS-a, i pribojavali se šta će desiti kada „ovi odu“ i ostave za sobom socijalno ojađene i politički i nacionalno deprivirane ljude.      

Sada kada je taj trenutak stigao, osjećamo se kao da igramo ruski rulet. Iako malobrojne i toliko besmislene da se mogu učiniti bezopasnim, izjave ministrake Bratić o budućnosti CNP -a (koje dobrim dijelom eksponira spoljni ekspert za kulturu Dragan Koprivica) zapravo najavljuju varvarski kontra-udar: neće biti poljuljana samo kontrola CNP-a od strane DPS-a, detaljno ispregledani računi i diskreditovani ljudi koji su se „naplastili“ od ove institucije (što nam sve ne smeta, kada bi to bilo zaista funkcionalno i kada ne bi ličilo na javni linč), već nam se prijeti  i „tradicijom“ i de-profesionalizacijom pozorišta (modernost i profesionalizam takođe se, valjda, prepoznaju kao nepoželjne DPS tekovine), što je već poziv na uzbunu.    

Teško možemo i da zamislimo to pozorište koje bi bilo po ukusu ministarke Bratić. Primijetili smo da ona rado koristi riječ „tradicija“ kao ključ koji otključava sve (u kulturi) zaglavljene brave. Imamo razloga da vjerujemo da ona pod „tradicijom“ podrazumijeva neki istorijski kulturni sloj kada su i Srbi bili faktor u crnogorskoj kulturi. Ovo je, naravno, besmislica (ne zato što Srbi nisu ili jesu bili faktor, već zato što ne vidimo kako bismo razdvojili crnogorski i srpski udio) – teško da Njegoš (kojemu valjda posljednjem priznajemo da je mogao biti i Crnogorac i Srbin bez rascjepa ličnosti) može biti posljednja karika na koju će se nasloniti Crnogorsko narodno pozorište i crnogorska kultura pod ovom vlašću generalno. Ili možda ministarka pod „retradicionalizacijom“ u pozorišta ima u vidu nešto ipak manje elitno, a više populističko? Možda nešto poput kulturno-umjetničkih društava? To pomalo liči na vic, tim prije što je ministarka u više navrata pokazala koliko joj je stalo do rehabilitacije nove srpske elite koja će oduvati crnogorsku pseudo-elitu, ali ne baš sasvim – gospođa Bratić najavila je čak i takvu mogućnost nakon što nas je premijer sve konsternirao izjavama o organizovanju pedagoških igrokaza u pozorištima.    

Bilo bi pogubno, ali bi bilo barem principijelno kada bi se u ovoj ideji varvarizacije (deprofesionalizacije i retradicionalizacije) Crnogorskog narodnog pozorišta zaista išlo do kraja. Ali, to se vjerovatno neće dogoditi, barem ne u tako radikalnom obliku. Vidjeli smo već da ministarka Bratić zna da ustukne ako mora. Uzmaći će i ovdje. Ne zato što će se naći neko da stane ispred CNP-a (mogli bismo tako nešto očekivati tek u slučaju postavke neke nacionalno sporne teme) već zato što to nije moguće: da bi uopšte postojalo, pozorište ipak mora biti barem formalno građansko i mora biti pozorište, a ne neki lokalni dom kulture i pozornica za nacionalno osvješćivanje. Ali, sama činjenica da smo se našli u situaciji da moramo da slušamo ovakve prijetnje i nesuvislosti dovoljno je ponižavajuća. Sa tim osjećanjem poniženosti kompetencija i zdravog razuma, i krajnje ugroženosti nade da pozorište može postati prostor koji će nas izbaviti od nacionalnih trauma i obaviti za nas nekakav posao emancipacije, dočekujemo ovaj Svjetski dan pozorišta.