Pozorišno građanstvo
Ko je ili šta je srušilo DPS? – ovo je jedna od najpopularnijih postizbornih tema za diskusiju među onima koji su zadovoljni rezultatima izbora od 30. avgusta (na drugoj strani sigurno ima sličnih rasprava, s tim što se umjesto o zaslugama govori o krivici). Kandiduju se različiti, spoljašnji i unutrašnji činioci koji su omogućili smjenu autokratskog DPS režima. Znaju te diskusije da budu prebučne, obojene resantimanom i agresijom, ali u idealnoj varijanti mogle bi da nas dovedu do boljeg razumijevanja političkog identiteta ove zajednice, a onda bi se nešto od toga znanja moglo ugraditi ne samo u političke, već i kulturno-političke i pozorišno-političke projekcije.
DPS-ovska kulturna politika ne bi se smjela izostaviti sa spiska faktora urušavanja ove partije. Simbolički, kulturni prostor državno-nacionalne samolegitimizacije koji je ogradio DPS svojim kulturnim politikama toliko je bio nacionalno ekskluzivan i sužen da dobar dio građana/ki tamo jednostavno nije mogao da stane, a onda je uslijedilo ono što se više nije moglo izbjeći – druge grupe počele su da ograđuju sopstvene simboličke prostore, jednako nacionalno isključive. Sve to nije moglo da vodi ničemu dobrom u političkom smislu, ni za DPS ni za građane/ke Crne Gore. Iako politička pogubnost ovakvih politika prosto bode oči, ta kulturno-politička paradigma uspjela je godinama da opstane i oblikuje ukupan kulturni prostor, uključujući i politike Crnogorskog narodnog pozorišta.
Dominantni pozorišni (umjetnički) teleološki metanarativ na post-tranzicijskim periferijama neoliberalnog režima je onaj građanski i proevropski. Taj ideološki okvir može se činiti uzan onima koji od pozorišta očekuju širi politički uticaj u smislu značajnijih promjena političkog i ekonomskog sistema, ali pozorište ne postoji u političkom vakuumu i taj okvir i dalje će ograničavati, neutralisati i kooptirati kritičke i političke namjere pozorišta da ga transgresira. Ali, to su teme za neki drugi kulturni kontekst i trenutak. Za nas u ovom času, s obzirom na međunacionalnu zaoštrenost, bilo bi više nego dovoljno da imamo nacionalno pozorište koje predano slijedi građanski metanarativ. Ništa više od toga za sada ne bismo tražili.
Uz pretpostavku da će politički događaji ići u smjeru promjene vlasti, mogli bismo već sada da sumiramo politički uticaj DPS epohe Crnogorskog narodnog pozorišta kao pokušaj da se crnogorski (crnogorstvo u DPS interpretaciji) kulturni identitet oslobodi konzervativizma i elitizuje kroz podizanje umjetničkih standarda prije svega. Tako je CNP postao skupa, klijentelistička fensi igračka DPS-a koja je za veliki novac i privilegije isključivo jednu ciljnu grupu (sljedbenike DPS) proizvodila u građane, a svoje političke pokrovitelje legitimisala kao civilizacijski nadmoćne elite koje su zato predodređene za vršenje vlasti. Danas, moramo takođe konstatovati da je Crnogorsko narodno pozorište na taj način dalo doprinos afirmaciji najjezivije od svih podjela crnogorskih građana/ki koje su DPS elite uvele u javni diskurs – podjeli na društvenu elitu i primitivnu rulju (opoziciono nastrojeni građani, ne-Crnogorci, građani koji se identifikuju kao Srbi prvenstveno). O učincima CNP-a u umjetničkom pogledu moglo bi se raspravljati (ako je estetsko moguće tako lako razlučiti od političkog), ali o uticaju ove institucije na uspostavljanju široke kulturne platforme za građansku samoidentifikaciju publike bez obzira na različite identitetske perspektive diskusije nema – takav cilj nikada nije ni postojao.
Da li imamo razloga da se nadamo da će se pozorišne politike u okviru budućih kulturnih politika kretati u drugom smjeru? Posredovanje kulturnih politika na identitetskoj ravni lako može ostati nevidljivo tamo gdje su te politike dovoljno obazrive da izbjegnu simboličko nasilje. Ali državna kulturna politika u Crnoj Gori bila je toliko otvoreno identitetski nasilna da uloga institucija kulture u tom nasilju nije mogla da ostane neopažena. Pa ipak, predstavnici koalicija koje će, kako sada stvari stoje, u narednom periodu upravljati našim životima (zbog čega, uostalom, na njih posebno i obraćamo pažnju) kulturi nisu posvetili nikakvu pažnju u svojim predizbornim agendama. Njihov građanski diskurs, tamo gdje je postojao, kao da je isključivao kulturu: nekako je ispalo da građansko društvo može postojati samo izvan kulture jer ona može biti samo izvor nacionalnih konflikata, ali ne i resurs za njihovo prevazilaženje. Kada je na TVCG upriličeno sučeljavanje predstavnika/ca izbornih lista oko (između ostalog) pitanja kulturnih politika, temu je pogodio jedino predstavnik DPS-a. On je uredno, od prvog do posljednjeg slova, pročitao nekakav programski tekst koji mu je vjerovatno toga istog dana doturen iz Ministarstva kulture, ali i to je djelovalo bolje od potpune neartikulisanosti ostalih učesnika/ca. Sve to, naravno, izaziva podozrenje – da li će političke elite u nastajanju uopšte prepoznati kulturu kao polje kulturno-političkih intervencija i u tom okviru posebno značaj pozorišta kao temeljne građanske institucije kulture? Da li će razumjeti da sve vrijednosti za koje se deklarativno zalažu, uključujući meritornost, depolitizaciju, antiklijentelizam itd. ovdje mogu naći primjenu, da bi to nesumnjivo povratilo povjerenje građana/ki u ovu instituciju kulture i da je više nego urgentno da se nađe pozorišni institucionalni jezik koji će komunicirati sa onim što svi dijelimo kao građani/ke ove države u smislu nasljeđa, političkih i ljudskih iskustava i vrijednosti. To nije nemoguće. Ako je nakon gotovo tri decenije moglo doći do demokratske smjene vlasti u Crnoj Gori, onda ništa više nije nemoguće.