Trening za logorsku kulturu

 

Od svih koji se ovih dana osjećaju pozvanim da promisle post-pandemijsku budućnost iz ugla svoje struke, na tragu narastajućeg uvjerenja da poslije virusa COVID 19 “više ništa ne može biti isto”, pozorištanci, barem kada je o kulturi riječ, objektivno imaju najviše razloga za uznemirenje. Nisu oni jedini kojima bi karantinska politika kulture u doba pandemije mogla da zaliči na logorsku kulturu, i nisu jedini koji bi mogli da osjete nešto zloslutno u insistiranju na mogućnosti (procvata) kulture u uslovima ograničenja ljudskih sloboda, ali  – da, oni su ovdje najranjiviji, njihovi strahovi najmanje su spekulativni i sad je očigledno da bi se oni prvi mogli naći na udaru kakve totalitarne kulturne politike.

Nakon početnog zadovoljstva što ćemo moći da se do mile volje nagledamo predstava regionalnih i  evropskih pozorišta bez da izađemo iz pidžama i entuzijastičnih razmjena linkova svih mogućih pozorišta – nešto je puklo. Dok smo skidali linkove i gledali onlajn predstave, pretpostavljajući da je ovo samo neka vrsta kulturne zakrpe dok se stvari ne dovedu u red, ili možda ne pretpostavljajući  ništa  – u javni diskurs o kulturi svom silinom umarširala je ideja da ovo uopšte ne mora biti zakrpa, naprotiv.

Kada se nešto toliko apsurdno kao što je postojanje pozorišta bez pozorišta obznanilo kao ne tako loša opcija, iz svojih karantina pomolili su se (regionalni i svjetski) pozorištanci da bi rekli “Ne, hvala”. Pomalo se mogao osjetiti nedostatak argumenata, čak i nelagoda: kako pred posthumanističkim pesimizmom i transhumanističkim vizijama budućnosti braniti pozorište starinskim humanističkim argumentima, razlozima tjelesnosti, jedinstvenosti susreta ljudskih tijela u javnom prostoru i time omogućene političnosti? Kako to učiniti, a ne rizikovati anahronost i javnu (ili možda, sada već, i insitucionalnu) osudu zbog nepoštovanja neprikosnovenosti života, a onda i svih onih koji nad našim životima brinu, čak i više od nas samih ili uprkos nama?

Što se Crne Gore tiče, to “Ne, hvala” nekako je izostalo. A nije da nije bilo razloga. Ne događaju se ovih dana nasrtaji na ideju o nužnoj povezanosti slobode i kulture samo u Crnoj Gori što, naravno, nije za utjehu, ali je još manje utješan, ili je možda čak i originalno jezovit entuzijazam sa kojim se crnogorska krizna kulturno-politička koalicija Ministarstva kulture i TVCG poduhvatila namjere da nas usreći kljukajući nas kulturom dok živimo u svojim karantinskim kavezima. Shvatili smo o kako mišljenom projektu se radi još prije nego što nam je ministar kulture Aleksandar Bogdanović to nadahnuto pojasnio u intervjuu koji je povodom kulturnog zbrinjavanja građanstva u doba pandemije dao na Jutarnjem program TVCG. Doduše, to sa nadahnućem neslavno se završilo: ministar je napravio lapsus koji je bacio ozbiljnu sumnju na njegovo opšte obrazovanje. Ali, ozbiljnije stvari su ovdje u igri. Više od ministrovog (ne)poznavanja svjetske dramske baštine brine plasirana ideja da i u ovakvim uslovima mogu nastati remek djela, koja je nesrećno ilustrovana pozivanjem na Šekspira kojega epidemija nije mogla zaustaviti da napiše – “Kralja Ilira”. 

O tijelu se ovdje radi. Tijelu koje može biti logorsko tijelo zarobljeno strahom za goli opstanak jednako kao i političko tijelo koje svojim živim prisustvom u javnom prostoru svjedoči da od života hoće više. Za pozorište, prisustvo ljudskih tijela u javnom prostoru vitalno je pitanje koje se istovremeno tiče njegove izvorne političnosti i tu pogovora nema, ali ono što je možda manje očigledno, ali ne i manje izvjesno jeste da bez javnosti koju konstituiše živo ljudsko zajedništvo ni o kakvoj kulturi ne može biti govora. Ali, koliko nam se god činio apsurdan projekat instaliranja kulture u pandemijsku društvenu pustoš, to nemoguće upravo se događa pred našim očima. Zaposijedanje 2. programa TVCG sadržajima iz nacionalne kulturne produkcije, kao oblik primoravanja zarobljenih građana na (kulturni) patriotizam, još je podnošljivo nasilje naspram agresivne demokratizacije kulture i njenog srozavanja na masovnu onlajn domaću radinost koja u obliku “kreativnosti” hrli u javni prostor. Kako to izgleda vidjeli smo prije desetak dana kada smo u završnici Drugog  dnevnika TVCG nekih dvadesetak sekundi zapanjeno slušali cetinjske tinejdžerke kako putem zoom aplikacije pjevuše neki od onih šlagera u kojima se Crnoj Gori zaklinjemo na vječnu ljubav. Evo, i ovo je dokaz da kretivnost ne mora da prestane u uslovima pandemije – zaključila je (otprilike) spikerka. Nije baš remek djelo, ali nema veze –  svaki svijetli primjer pandemijske kreativnosti je dobrodošao. Šta bi moglo biti sljedeće? Skečevi poput onih kojima su logoraši/ce na Golom otoku “demaskirali” jedni druge, ovoga puta u domaćoj onlajn produkciji i sa nedisciplinovanim građanima umjesto neprevaspitanih logoraša kao glavnim junacima? Ili možda neki kulturni sadržaji koje bi zajedno kreirali  Ministarstvo kulture, NKT za suzbijanje pandemije i mendžeri Javnog servisa TVCG u cilju podsticanja optimizma i jačanja imuniteta povećavanjem opšte tuposti i podsticanjem patriotizma?  

Da li ćemo stići čak dotle? Možda ne. Ili možda ne ovoga puta. Ali, činjenica je da nam danas takva kulturna politika djeluje manje nezamislivo nego prije samo par mjeseci, a to je već dovoljno za određene zaključke. Tragovi totalitarne volje vidljivi su u ovim ad hoc kulturno-političkim rješenjima svima koji hoće da ih vide. Da li je to moguće?! Dok se predomišljamo u vezi sa tim, mogli bismo da se prisjetimo da su i prije nas mnogi, isto ovako nevino i zapanjeno, odbijali da u tu mogućnost povjeruju, da nijedan totalitarizam nije pao s Marsa, da su uvijek postojali vanredni razlozi za uvođenje vanrednih stanja i da su ljudi u tim uslovima uvijek radili isto ono što mi radimo danas – pokušavali da razluče objektivnu prijetnju od viška totalitarnog nasilja. I dok čekamo trenutak kada ćemo možda to moći da razlučimo i pohvatamo globalne civilizacijske razmjere svega ovoga, što se kulture tiče, ne moramo da čekamo ništa – ne treba nam pozorište bez pozorišta, ne želimo da nas usrećuju rodoljubivim pjesmuljcima i zaglupljuju dok ne prođe “ovo”. U žalosti smo.