Ženidba: Čvrgama na klasika

Crnogorsko narodno pozorište i Kraljevsko pozorište Zetski dom: N. V. Gogolj, "Ženidba", red. Egon Savin

Gogoljeva „Ženidba“ u režiji Egona Savina, u koprodukciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Crnogorskog narodnog pozorišta premijerno je izvedena na sceni CNP-a 3. oktobra.

Nemamo više iluzije o  bespogovornom integritetu klasika dramske književnosti. Šta god da je tome uzrok –  uspon rediteljskog pozorišta, demokratizacija pozorišta, nepovjerenje u transistorijska značenja  – imperativ aktualizacije je na djelu i mi mu se povinujemo. Ne treba toliko gunđati: u toj interpretativnoj pozorišnoj džungli zna da iznikne najuzbudljivije pozorište. Uglavnom onda kada se darovit reditelj propisno porve sa klasikom. Ali, to se ne događa često. Susreti reditelja i klasika češće se završe udaranjem čvrga bespomoćnim klasicima.

Imali smo razloga da se nadamo da će Savinov susret sa Gogoljem proći bez čvrga. Riječ je o ozbiljnom, mejnstrim reditelju od koga se u najmanju ruku može očekivati ono što su nas u školi učili – da će tekst pročitati sa razumijevanjem. Uostalom, u medijskim najavama premijere reditelj je sam spominjao „univerzalnost“, što smo primili kao obećanje da interpretativnih akrobacija neće biti. Obaška što smo od reditelja čuli i to da je režija Gogolja njegova davnašnja želja koju mu, evo, tek sada ispunjava CNP. Najoptimističniji među nama mogli su možda da se ponadaju da će Savin biti onaj junak koji će scenskim jezikom istjerati na čistinu Gogogljeve migoljave đavolčiće, uhvatiti za rogove njegov pandemonijum i sručiti ga na nas sa scene. U realnijoj varijanti, nadali smo se barem prosječnoj konzervativnoj izvedbi koja će korektno ilustrovati njegov malogađanski pojavni oblik.      

Da ova izvedba konzervativna neće biti shvatili smo već u prvom prizoru u kojem zatičemo polunage Potkoljesina (Dejan Ivanić) i Kočkarjova (Zoran Vujović) u položaju koji upućuje na njihov homoseksualni odnos. Koliko god da nam je zlo od pozorišne zloupotrebe ove teme, pomišljamo da ovoga puta možda ne bismo morali biti toliko džangrizavi. Čak nam pada na pamet da bismo možda mogli biti spremni da načelno razmotrimo mogućnost da je homoseksualnost razlog za nevoljnost Potkoljesina da uplovi u bračne vode. Koliko je samo muškaraca u prošlosti prisilno satjerivano u heteroseksualne bračne postelje. Interpretativne revizije u tom smjeru mogle bi biti i pozorišno zanimljive. Ali, ako nam je ovo tumačenje načelno i prihvatljivo, u pojedinostima ono ne može da prođe ni osnovni tekst suvislosti. Čak i ako možemo da zažmurimo pred činjenicom da je „nevoljnost“ velika tema ondašnje ruske književnosti koja ima svoj politički i književno-istorijski kontekst, i drugim sličnim kontra-argumentima – ne možemo da ne vidimo koliko se Gogoljev tekst žilavo opire takvom tumačenju.  Zato se u ovoj inscenaciji nakon „šoka“ u prvom prizoru homoseksualna motivacijska linija potpuno ispušta i zaboravlja. Ono što slijedi do samog finala su beskrvne, dosadne ilustracije Gogoljeve „Ženidbe“ povezane neodređenim „ruskim štimungom“ podržanim tradicionalnom ruskom muzikom (Egon Savin) i  kostimom (Jelena Stokuća). Glumci se kreću u različitim registrima. Mogla bi nam se svidjeti upravo ovakva malograđanska udavača Agafja Tihonovna (Nada Vukčević) – opasna matrojška slatkog glasa, primorana na licemjerstvo, srasla sa njim, kada to ne bila samo skica, samo znak koji, nedovršen i usamljen, ostaje da lebdi u vazduhu. Dopala bi nam se možda i Fjokla Ivanovna (Varja Đukić) zato što se kreće po ivici groteske i  ide u susret našim predstavama o registru u kojem se Gogoljev svijet konstituiše, samo kada bi je još nešto podupiralo, kada taj izraz ne bio tako apartan. Dejan Ivanić kao Potkoljesin, Zoran Vujović kao Kočkarjov naprosto gledaju da iskoriste svoj komediografski šarm i zajedno sa drugim glumcima plivaju kako znaju i umiju sve do velikog finala u kojem, gle čuda, malograđanska udavača Agafja razrješava nevoljnog mladoženju Potkoljesina malograđanske dužnosti i upućuje ga na borbu za sopstveni identitet, nakon čega slijedi preskakanje kulisa (scenografija Vesna Popović) koje, valjda, označavaju skučenost malogađanskog svijeta, i skok u zakulisni prostor nad kojim sve vrijeme visi Mjesec (ili nek drugo nebesko tijelo) kao, valjda, kosmički znak bezgranične slobode. Pošto nam nije baš najjasnije šta se događa nakon skoka iza kulisa, ovo bi trebalo, valjda, da bude otvoreni kraj. Ali, prekasno je za otvoreni kraj: najbanalnija i najstereotipnija od svih poruka – poruka  o nepovinovanju društvenim konvencijama – već je isporučena svijetu.

Isporučena je i prva predstava nove pozorišne sezone Crnogorskog narodnog pozorišta i Kraljevskog pozorišta. Banalna, dosadna, nedarovita predstava koju bez osjećaja krivice možemo da smjestimo u kategoriju „bijeda tumačenja klasika“.