Otpor palanačkim vrijednostima

Crnogorsko narodno pozorište i Kraljevsko pozorište Zetski dom: N. V. Gogolj, "Ženidba", red. Egon Savin

Predstava „Ženidba“ po Gogoljevom tekstu, a u režiji Egona Savina premijerno je izvedena 3. oktobra u Crnogorskom narodnom pozorištu. Riječ je o tekstu u kojem lijeni i nemarni  činovnik traži sebi ženu, uz pomoć provodadžike i prijatelja, a ustvari ne želi da se ženi. Kroz tu priču punu komičnih i iznenadnih situacija, Gogolj predstavlja činovničku i spahijsku Rusiju, čiju zaostalost i primitivnost neprestano ismijeva njegovim čuvenim ironičnim stilom zvanim „smijeh kroz suze“.

Podkoljesin, glavni lik, zakeralo je i egocentrik čija je neodlučnost i strah od žena osnova za brojne komične situacije. Njegova težnja za inertnošću i neispunjavanje bilo kakvih očekivanja društva, a tu se ubraja i brak, stoji naspram svih ostalih koji neprestano djeluju u cilju  ispunjavanja svojih dužnosti. Njegova inertnost je zapravo odmetnička i pobunjenička jer se ne uklapa u tradicionalni šablon življenja i neprestano raspiruje srdžbu okoline.

Glavno odstupanje u čitanju ovog teksta ogleda se u tome što se Podkoljesinov najbolji prijatelj Kočkarjov, vidi kao njegov ljubavnik, a što je vjerovatno plod saznanja o Gogoljevom životu za kojeg postoje brojna mišljenja da je bio homoseksualac (inače, da je ta potisnuta želja u suprotnosti s njegovim vrlo religioznim bićem proizvela kobne psihičke rastrzanosti i smrt od samoubilačkog izgladnjivanja). Reditelj je pružio ovu gej varijantu teksta koja pretenduje da bude neka pomalo autobiografska priča o Gogolju, čije uzmicanje i strah od žena tumači kao njegovu potiskivanu želja za muškarcem, a ulazak u brak kao potrebu koju nameće društvo, nešto što bi pružilo alibi za njegov homoseksualni život.

Reditelj je na scenu zaista prenio čitav taj duh Gogoljevog izoštrenog podrugljivog i sarkastičnog pera ustremljenog protiv malogrđanštine, čiji pokušaji da izgledaju i žive poput gospode rezultiraju usiljeno i nadasve smiješno, jer se iza toga krije praznina, neobrazovanost i svakojako pomodarstvo.

Uz dobru glumu i dobro osmišljenu komunikaciju na sceni, ekipa djeluje uigrano, komične situacije iz drame su efektno prikazane, a neke od njih uspiješno izmijenjene i dorađene.

Igra i kostim Nade Vukčević su sigurno ostavli najveći pečat u predstavi – ona tumači lik nevjeste Agafje Tihonovne, donoseći na scenu svu groteksnost, dirljivost i komičnost kako lika tako i situacije. Agafja Nade Vukčević je beskrajno usamljena, preplašena od života i pogrešnog izbora, sanjar, gladna ljubavi i izazova, a opet dovljno široka da prihvati Podkoljesinovu različitost, pa je tako  i u ovoj predstavi pokazala da je na visini svakog zadatka koji reditelji postave pred njom, lako se transformišući iz lika u lik. Ta moć transformacije ipak nije svojstvena drugim glumcima poput Zorana Vujovića i Dejana Ivanića, koji u svakoj predstavi gotovo uvijek ostaju pri svom ličnom tonu, često ironičnom i mangupski ravnodušnom, zamagljujući svojim „ja“ predstavu o liku koga tumače. Ipak, ova dva, u suštini dobra glumca,uspijevaju da prenesu karakter likova koje tumače, lijenog i nonšalantnog Podkoljesina nedokučivog unutrašnjeg svijeta i Kočkarjova koji je sjajan improvizator i dovitljiv čovjek u dostizanju svojih zamisli.

Interesantno rešenje reditelja predstavlja ideja da Agafjine udvarače (Aleksandar Gavranić, Gojko Burzanović, Nikola Perišić i Goran Vujović) predstavi kao oficire  istog imena i prezimena – Ivan Pavlovič Kajgana, stvarajući od njih klovnove postavljenih svi u istu kvalitatativnu ravan, kao personifikaciju priglupih, plitkih i razmetljivih muškaraca jednog retrogradnog društva. Takođe, Varja Đukić tumači vjerodostojno lik Fjokle Ivanovne, napadne, pragmatične i lažljive žene koja posao provodadžike obavlja za ličnu korist.

 Ovo čitanje „Ženidbe“ sa sobom donosi neke aktuelne teme kao što su strah od vezivanja, nepoznatog, gubitka mladosti i slobode, ali i želje za oslobođenjem od uloga koje su nam dodijeljene rođenjem, od predstava koje je pojedinac primoran da igra u sopstvenom životu. U tom smislu je i scenografija osmišljena kao dinamičan prostor sastavljen od zidova koje je potrebno prevazići i preskočiti, od malih pozornica na kojima se likovi neprestano predstavljaju i to uvijek u iščašenom i komičnom svjetlu, dalekom od njihove egzistencijalne suštine.

Na koncu, Egon Savin mimo savremenih izvođačkih trendova, ali u jednoj korektnoj i dopadljivoj režiji donosi na scenu snagu realističnog pozorišta, u namjeri da približi publici klasik koji i dalje šalje smjeli otpor palančkom mentalnom sklopu koji guši individualnost.