Mi djeca sa stanice Zoo: Šematski put zavisničkog propadanja

Gradsko pozorište Podgorica: Kaj Hermann i Horst Rik, "Mi djeca sa stanice Zoo", red. Ana Vukotić

Predstava „Mi djeca sa stanice Zoo“ predstavlja pozitivan repertoarski izbor podgoričkog Gradskog pozorišta, odnosno dalji pomak ka građenju ozbiljnije, utemeljenije repertoarske politike, i barem sporadičnom odmaku od, za ovo pozorište prepoznatljivih, popularno-zabavnih produkcija. Predložak za izvedbu predstavlja istoimena knjiga, koju su na osnovu intervjua sa tada petnaestogodišnjom Kristianom F. napisali novinari Kaj Herman i Horst Rik, i koja je odmah po izlasku 1979. godine stekla enormnu popularnost, i na mnogim jezicima ušla i u školske lektire. Priča Kristiane F. o njoj samoj, i potrazi za pripadnošću koja ju je sa 14 godina dovela na fizičko, socijalno i moralno dno, u začarani krug zavisnosti, kriminala i prostitucije, i posvemašnjeg propadanja, danas, naravno, nema više onaj efekat šokantne novine, kao kada je krajem sedamdeseth probila ćutanje, progovorila o onome što je bilo tabu-tema, i osvijestila javnost u vezi postojanja narko-scene koja je do tada bila prećutno negirana. Danas je narkomanija krajnje poznata, svakodnevna, beskonačno mnogo puta na svaki način obrađivana tema, ali vrijednost pomenute knjige i dalje leži u istovremeno sirovoj i oštro-lucidnoj snazi ispovjednog tona kojim je Kristiana F. analizirala i sebe i svijet oko sebe.

U scenskoj postavci Ane Vukotić (dramaturg Balša Poček) odustaje se od intimnog uvida u psihu (anti)junakinje, kao i od svojevrsnog višeglasja, koje omogućava da u knjizi intimno čujemo i još neke glasove, prvenstveno Kristianine majke. Adaptacija Borisa Kovačevića (prvobitno rađena za predstavu Zagrebačkog kazališta mladih iz 2002. godine) prilično je skicozna, svedena na uveliko šematsku i pomalo klišeiziranu ilustraciju puta propadanja iz jedne u drugu fazu narkomanske zavisnosti. Shodno tome, rediteljka se opredijelila za stilizaciju, odnosno pokušaj da se produbljena značenja posreduju nerealističnom značenjskom metaforičnošću scenskog jezika.

Predstava se odvija u stilizovanom prostoru, pod neonskim svodovima koji vizuelno atraktivno i atmosferično upućuju na prostore otuđenih betonskih naselja, željezničke stanice, diskoteke i sl., ali istovremeno i na unutrašnje prostore praznine, vakuma otuđenosti, izgubljenosti (scenograf Branko Hojnik). Kroz ovaj znakoviti metaforički prostor povremeno promiču blago zamagljeni spoljašnji prolaznici i automobili posredovani najlonom kojim je scena u dubini istovremeno zatvorena i otvorena, što je jednostavan, dopadljiv i poetičan način da se 40 godina stara berlinska priča smjesti u ma koji savremeni kontekst. Umjerena stilizacija i fino utkana metaforičnost odlikuju i kostime Line Leković, eklektičnu mješavinu dječije i „underground“ odjeće za djecu-narkomane, dok je predatost drogama simbolizovana providnim kabanicama koje im ritualno navlači diler (Omar Bajramspahić), ili oni sebi i drugima.

U skladu sa krajnje pojednostavljenim, plakatskim prikazivanjem društva, odnosno svijeta odraslih kao bezosjećajnih, robotizovanih negativaca, oni su odjeveni u bezlično-militantne crne kožne mantile i gumene rukavice. Sa strogim bezizražajnim licima, odsječnim pokretima i automatizovanim izgovaranjem floskula, odrasli (Ivana Mrvaljević, Katarina Krek, Dejan Đonović, Božidar Zuber, Davor Dragojević, Pavle Popović, Sejfo Seferović) djeluju i ponašaju se uniformisano isto, ispoljavajući prema grupi djece samo nerazumijevanje, bijes, mržnju i potisnutu agresivnost, što djeluje kao naivna polarizacija i opšte mjesto. Sa druge strane, grupa mladih (Jelena Simić kao Kristiana F., Momčilo Otašević, Petar Burić, Gorana Marković, Jelica Vukčević, Milica Šćepanović, Marija Đurić, Jelena Đukić, Marija Labudović, Vule Marković) gotovo da nam ne uspijeva prenijeti odrastanje – prelaznu bolnu fazu između dječije ranjivosti i otvorenosti i kolebljivog odlučivanja za neki put, neke oklope, neke odgovornosti. Oni, kao i svijet odraslih, mahom djeluju kao marionete, skice, figurice koje neko pokreće u „suve“ edukativne svrhe: da bi nam šematski pokazao put zavisničkog propadanja, kao neki dijagram sa zamišljenim strelicama koji vodi od jedne do druge faze, i koji nas ne potresa i ne šokira, jer djeluje nedorečeno, bezidejno i isuviše poznato. Iako je prisutna gradacija u smislu korištenja sve težih droga i deklarativnog sve većeg propadanja aktera, oni su suštinski isti – bezlični i depsihologizovani od početka do kraja, pa predstava djeluje rasplinuto i sporadično ponavljajuće monotono, lišeno koncentrisane, specifično pozorišne snage.

Izvedba se velikim dijelom oslanja na znakovitost pokreta u posredovanju značenja, međutim, koreografija (Sonja Vukićević) rijetko prelazi nivo ilustracije (npr. na konstataciju da su „ljudi svinje“ grupa mladih se kreće četvoronoške, stereotipni su prikazi efekta droga, kriziranja, ljubavnih scena itd.), dok se samo rijeđe ostvaruju dublja i prodornija simbolika (npr. u scenama gdje pokret izaziva čežnju za zajedništvom, smislom i pripadanjem, ili gdje grupa mladih visi nad samom rubom scene kao nad bukvalnim i metafizičkim ponorom).

U skladu sa opštom pojednostavljenošću i ilusrativnošću, predstava ne ulazi u dublje uzroke i podlogu vladajućeg poremećenog sistema vrijednosti. Takođe, naivno, a i opasno djeluje i predstavljanje Kristiane samo kao žrtve tog neelaborirano-izopačenog okruženja, što podvlači neinventivan, klišeizirano-patetični kraj u kome se sa ruba pozornice upućuju uvrede i optužnica društvu oličenom u publici, čime izvedba, umjesto ohrabrenja, „zrna smisla“, nade i podsticaja, u konačnici nudi elemente patetike i dociranja.

Nakon godina, pa i decenija izostanka pozorišnih predstava u Crnoj Gori koje bi bile namijenjene mladima, 2014. godine predstava „Kinez“ Anje Suše, rediteljke velikog iskustva na ovom polju, sa izuzetnim uspjehom je uvela u crnogorski pozorišni kontekst do tada nepoznat koncept odgovornog pozorišta za djecu i mlade, koje podrazumijeva konfrontaciju, aktivnost i odgovornost u bavljenju stvarnim problemima i aktuelnim temama mladih generacija danas. Nakon toga, predstave „Kavez“ (2016.) i „Mi djeca sa stanice Zoo“, kao i dramski tekstovi sa dva dosadašnja konkursa za najbolji dramski tekst za djecu i mlade u Crnoj Gori (ASSITEJ centar Crna Gora, Kotorski festival pozorišta za djecu i Gradsko pozorište Podgorica) potvrdili su činjenicu da pozorišni stvaraoci koji djeluju u Crnoj Gori vrlo rijetko imaju prilike da vide kvalitetne predstave za mladu publiku, te da mahom ne uspijevaju pronaći adekvatan modus obraćanja djeci i mladima koji bi proizilazio iz njihovog načina mišljenja i djelovanja, i imao prvenstveno umjetničke, a ne vaspitno-edukativne ciljeve. U zemljama sa najrazvijenijom kulturom za djecu i mlade, naglašava se da iako pozorište za ove ciljne grupe može da informiše, obrazuje, i sl., to su usputni efekti koji se zbivaju na posredan način, a naglasak je na umjetničkom – pružanju mladoj publici najboljeg mogućeg estetskog, specifično pozorišnog iskustva. Zbog toga, osim hvale vrijednih, a i dalje rijetkih napora da se produciraju predstave za mlade, potrebno je paralelno raditi i na podizanju kvaliteta, odnosno na nivou kulturne i pozorišnih politika kontinuirano razvijati instrumente za usavršavanje i edukaciju pozorišnih stvaralaca, kao i za uključivanje djece i mladih u diskusiju oko relevantnosti i kvaliteta njima namijenjene umjetnosti.