Pozorište na zadatu temu
Gradsko pozorište Podgorica: Kaj Herman i Horst Rik, "Mi djeca sa stanice Zoo", red. Ana Vukotić
„Bila je to najstrašnija knjiga koju je osamdesetih godina jedan tinejdžer mogao pročitati“...ovakvi i slični komentari slijede kad god se spomene knjiga „Mi djeca sa stanice ZOO“, koju su na osnovu iskustava trinaestogodišnje narkomanke Kristiane F. napisali njemački novinari Kaj Herman i Horst Rik 1978. godine.
Nakon gotovo četiri decenije od kada je ova knjiga uznemirila svijet i postala bestseler, i dalje možemo da se složimo da je ova knjiga strašna. Efekat šoka je, doduše, nepovratno izgubljen – u djecu danas gledamo sa više tjeskobe i podozrenja i više nemamo toliko iluzija o dječijoj nevinosti i djetinjstvu imanentnoj životnoj radosti. Pa ipak, ovo je i dalje zastrašujuća priča koja ruši same temelje humanističkog optimizma u kojem su djeca nekako uvijek u simboličkom smislu visoko pozicionirana – čemu da se nada čovječanstvo čija se djeca po urbanim periferijama prostituišu za nekoliko grama heroina koji će ih na kraju odvesti u smrt, ne samo pred našim očima već i uz našu svesrdnu pomoć?
Ništa od te uznemirenosti nije se, međutim, dalo osjetiti u izvođenju drame koju je po ovom tekstu (adaptacija romana Boris Kovačević, dramaturg Balša Poček), u produkciji Gradskog pozorišta, režirala rediteljka Ana Vukotić, koja je premijerno izvedena 16. maja u KIC-u „Budo Tomović“. Naprotiv, bila je to jedna od onih predstava koja izaziva indiferentnost koja se geometrijskom progresijom uvećava tokom trajanja predstave sve dok ne postane jedva podnošljiva.
Predstava koju smo vidjeli u KIC-u ima sistemsku grešku na nivou ukupnog rediteljskog diskursa koji ostaje zaglavljen na pola puta između mogućeg brutalno naturalističkog i ekspresivnog, apstraktnog i simboličkog scenskog jezika, ili tačnije u onom najkonvencionalnijem, eksplikativnom i u osnovi ne-umjetničkom pozorišnom jeziku koji se svodi na ilustraciju teksta uz tu i tamo uvođenje scenskih znakova koji pretenduju da transcendiraju tu doslovnost. Koliko god da bismo mogli naći argumenata u prilog scenografiji koja efektno referiše na urbani kontekst (scenograf Branko Hojnik) i istražuje sa vanpozorišnim prostorom kao scenskim znakom (otvorena vrata na zadnjem zidu kroz koja vidimo Podgoricu by night) ili kostimima (Lina Leković), sve to ne može da neutrališe utisak da je ovo projekat bez glavnog ključa. Konačno, taj manjak koncepta se prenio i na glumački izraz (Jelena Simić, Momčilo Otašević, Petar Burić, Gorana Marković, Jelica Vukčević, Ivana Mrvaljević, Katarina Krek, Dejan Đonović, Božidar Zuber, Davor Dragojević, Pavle Popović i drugi) koji se sve u svemu sveo na odrađivanje glumačkog posla.
Iako i dalje imamo razloga da budemo potreseni iskustvima maloljetnih narkomana koji tonu po smetlištima urbaniteta, teško da nas ta iskustva više mogu uznemiriti ako nam se nude kao puka informacija, kao što je to slučaj u ovoj predstavi. Te informacije smo odavno primili i u međuvremenu smo se naslušali i nagledali tih iskustava u različitim vanumjetničkim i umjetničkim oblicima, od kojih mnogi nadmašuju nivo ove predstave. Jedini razlog zbog kojeg bismo, dakle, poželjeli da u pozorištu ponovo gledamo komad sa čijom sadržinom smo odavno upoznati jeste mogućnost da obnovimo doživljaj užasa i nepristajanja, a za to su nam, naravno, potrebna sugestivnija i svježija pozorišna sredstva od onih koja su nam ponuđena. U pojedinim, rijetkim trenucima tokom izvođenja ove predstave, kao na primjer u prizoru kada akteri – djeca narkomani puštaju da im glave i ruke vise sa proscenijuma pomišljamo da bi se možda na tragu nekog takvog, simboličkog rediteljskog čitanja ovog teksta moglo desiti čudo začudnosti zbog kojeg u pozorište i idemo. Ali, to čudo se nije dogodilo i ovo je konačno ostala samo još jedna u nizu domaćih „tehničkih“ pozorišnih produkcija, odrađenih na zadatu, angažovanu temu koja pati od iste bolesti od koje pati dobar dio crnogorske pozorišne produkcije – odsustva umjetničkih i interpretativnih namjera.
Moguće je da bi se na ove primjedbe odgovor mogao tražiti u činjenici da je ovo komad koji je pravljen za Dramsku scenu za mlade i da su autori pošli od ideje da mladima treba ispričati ovu priču konvencionalno i na razumljiv i didaktičan način. Ali, teško da odgovor na ozbiljne izazove pravljenja repertoara za mlade može biti dosadno i konvencionalno pozorište.