Religija ljubavi naspram izopačenosti i oportunizma
Gradsko pozorište Podgorica: Viljem Šekspir, "Romeo i Julija", red. Emilija Mrdaković
Na sceni Dodest u KIC-a „Budo Tomović“ (29. mart 2017. godine) premijerno je izvedena predstava za mlade i odrasle po drami Viljema Šekspira „Romeo i Julija“, u režiji Emilije Mrdaković. Jedna od najromantičnijih ljubavi zapadne literature, poznata danas i učenima i manje učenima, ako se u interpretaciji ne osnaži isticanjem drugih tema koje ovaj tekst i dalje otvara, za modernu publiku može da zvuči dosadno, melodramatično, pa čak i otrcano.
Rediteljka Emilija Mrdaković težila je u ovoj režiji i po svoj prilici donekle uspjela da izbjegne taj rizik. Ona je Šekspirove Romea i Juliju vidjela kao dvoje usamljenih idealista u svijetu u kojem vlada nasilje, proračunatost i materijalne vrijednosti – svijetu koji se nije mnogo promijenio od piščevog doba. Pa je tako, bez bitnijih promjena teksta, ali uz njegovo skraćivanje, aktuelizovala ambijent radnje kroz scenografiju, kostime i muziku, smještajući ih u kontekst današnje urbane kulture.
Skraćivanje teksta favorizuje vizuelnu komunikaciju s publikom kojim se aktuelizuje drama – dvije plemićke kuće Kapuleti i Monteki ovdje postaju bogataši i skorojevići, Kapuletijev rođak Tibaldo i Romeovi drugovi Merkucio i Benvolio u ovom čitanju su kriminalci koji se tuku po ulicama kao pripadnici nekih suprostavljenih klanova, itd… U svom tom ludilu pogrešnih vrijednosti, Romeo i Julija se nameću kao prototipi čiste ljubavi, neuslovljene bilo kakvom korišću, zato oni u ovoj interpretaciji ostaju jedini koji nisu iskarikirani, ironični. Upravo taj odnos protagonista i ostalih likova simbolično predstavljaju groteksne i izopačene lutke Svile Veličkove, pa se samo Julija i Romeo ne kriju iza lutaka, što simbooliše njihovu iskrenu i neskrivenu ljubav.
Jedna od najuspješnih segmenata ove predstave jeste čitanje drame u groteksnom ključu, preko ovih maski deformisanih likova, jer ljubav kakvu poznaju Romeo i Julija neshvatljiva i smiješna za ostale, naročito to izražavaju Merkucio i Dadilja ismijavajući njihovu zaljubljenost kao nevažno i prolazno osjećanje. Međutim, ono što je njena slabost jeste što sve te vizuelne aluzije koje opisuju karaktere ostaju scenski ovlaš skicirane, nerazrađene i pomalo nejasne (npr. Kapuletijeva lutka je hirurg krvavih ruku), kao neki “ukrasi” glavne priče. Tako rediteljka računajući na snagu vizuelnog koda i skraćivanjem teksta, ipak svodi predstavu na sami dramski zaplet, čime se dobija melodramatična dimenzija interpretacije. Ovaj pristup rizikuje povlađivanje ukusu mlade publike, težeći nekako da je ne optereti dramskom lirikom Šekspirovog teksta.
Scenografiju i kostim je takođe radila Svila Veličkova, koja se priklonila, budući da je njima prvenstveno i namijenjena predstava, estetici mladih. Grafitima oslikana gola scena samo je neutralna pozadina za glumce koji će svojom igrom u mašti gledaoca nadograditi prostor radnje. Nadalje, prateći trendove urbane kulture mladih, Jovan Obradović osmislio je muziku - uglavnom haus ritmova, a koreografija Slavke Nelević slijedi tu istu logiku naročito u sceni bala kod Kapuletijevih, ili pak ima poetsku ulogu u građenju scena kakve su Romeovi i Julijini lirski iskazi ljubavi.
Izbor da ovu predstavu igraju glumci koji na sceni nose lutke svojih likova učinio se intrigantnim utoliko što je unio svježinu na performativnom nivou. Glumci su na taj način imali mogućnost da izađu iz okvira realističnog koda igre, i poistovjete se ne toliko sa likovima koliko sa samom groteksnošću koje sugerišu maske. U takvom tumačenju likova naročito su se istakli Dejan Đonović i Katarina Krek tumačeći Julijine oca i majku, potcrtavajući ironično ispraznost i pohlepu bogatih skorojevića, kao i Ivana Mrvaljević, koja je zahvaljujući upotrebi lutke pronašla komični i sarkastični ton tumačeći Dadilju - pragmatičnu ženu koja ne priznaje Julijinu religiju ljubavi (za nju je normalan izbor koji se u trenutku više isplati). Sa druge strane, tumačeći Romea i Juliju Vule Marković i Jelena Simić, koji su jedini od svih glumaca bili lišeni tereta lutaka, sa uvjerljivošću glumačkog realizma prenijeli su ushićenost i treptavost njihovih osjećanja, izrazivši onaj naboj „strasti dvoje ljubavnika ne za zadovoljstva koja su proživjeli nego za sva zadovoljstva koja nisu proživjeli (William Hazlitt)“.
Suština je da je riječ o predstavi koju vrijedi pogledati, bez obzira na neke nejasnoće u pogledu aktuelizacije Šekspirovih likova koje sugerišu korištene lutke, gdje i sama radnja ostaje lišena određenijeg konotiranja društva u kojem živimo danas.