Vic o glupom i glupljem
Crnogorsko narodno pozorište: Aleksandar Radunović, "Istraga", red. Stefan Sablić
Predstava „Istraga“ koju je prema tekstu Aleksandra Radunovića režirao Stefan Sablić nastavila je u Crnogorskom narodnom pozorištu niz izvedbi uvredljivih po inteligenciju publike, spustivši ovaj put ljestvicu čak i za stepen niže. U tom smislu, ovaj ispod-profesionalni uradak čak i ne zaslužuje stručnu analizu, koja bi mu, sa ma kako negativnim zaključcima, ipak dala na značaju. Ipak, potrebno je (opet) postaviti pitanje o tome kako se takav jedan projekat, finansiran budžetskim novcem, mogao uopšte pojaviti; i (opet) problematizovati kadrovičku i nedovoljno kvalitativno-evaluacionu kulturnu politiku, koja kod odgovornih instanci (umjetničkih direktora i Savjeta) stvara atmosferu opšte neodgovornosti za programske politike institucija kulture.
Dramski tekst Aleksandra Radunovića bavi se nekim najuniverzalnijim pitanjima koja postoje u kolektivnoj svijesti svakoga ko na bilo koji način baštini hrišćansku tradiciju, kao što su priroda pretpostavljenog Boga i ljudi koje je stvorio, porijeklo i smisao zla u svijetu, uloga slobodne volje i božanskih iskušavanja te volje, i sl., na prilično banalan, uprošćen, neizazovan način. Površni komički efekti teksta nastaju iz sudara dva nespojiva diskursa, likova iz biblijske priče o Postanju, i primitivnih „narodskih“ policajaca, koji istražuju ubistvo Avelja, dok se na kraju prilično neubjedljivo ide ka uozbiljenju i posredovanju (očigledne i samorazumljive) ideje da svijet ovakav kakav jeste nije dobar, i da vapi za uništenjem i „novim početkom“.
Međutim, ništa nas nije moglo pripremiti (naročito imajući u vidu da nije nemoguće da od osrednjeg teksta nastane dobra predstava, što dokazuje i predstava „Leptir“, koju je prošle godine, takođe po Radunovićevom predlošku, u Zetskom domu postavio Andraš Urban) za ono što nam je ispostavio reditelj Sablić. U njegovom scenskom čitanju, izvedba djeluje kao prošireni, beskrajno monotono ponavljajući vic o glupom i glupljem policajcu, baziran na primitivnim gegovima i forama (o rediteljskoj neinventivnosti između ostalog svjedoči i uloga koju u najpovršnijem zasmijavanju publike dobija karikirani nikšićki naglasak, ili maska antropomorfizovanog praseta). Cijela božansko-edenska porodica (Dušan Kovačević, Ana Vučković, Aleksandar Gavranić, Gojko Burzanović, Marko Todorović) sa svojim stilizovanim, teatralnim nastupom i začudnim „recitovanjem“ i sva propratna biblijska priča služi samo kao (u ovoj postavci prilično nesuvisao) okvir za razne karikaturalne policajske gluposti i trapavosti (Danilo Čelebić, Nikola Perišić, Srđan Grahovac, Omar Bajramspahić) ispod kojih zjapi užasna značenjska praznina, jer do nikakvog dojmljivijeg spajanja ili preplitanja dva diskursa ne dolazi.
Jeftina komika upakovana je u treš-estetiku banalno-ilustrativnih scenskih znakova, kao što su npr. transponovanje prologa (u kome narator koga igra Stevan Radusinović beskrajno dugo i monotono razvlači o Postanju) u kontekst savremene medijske kulture, obilježene klupskom muzikom, plesom, agresivnim osvjetljenjem, lascivnošću i blaziranošću, što se donekle, uz smeće prosuto po podu (scenografija Miodrag Tabački), i može opravdati kao skica preovlađujuđe duhovne ispraznosti. Međutim, većem dijelu nemoguće je pridati ikakvo značenje, pa tako na sceni pleše i horski recituje grupa studenata glume FDU-a (bez ikakve druge funkcije osim da tu naprosto budu), među njima se provrzmaju dvije djevojčice, bez ikakve svrhe i efekta sa stropa se spusti globus, glumci tu i tamo malo inscenirano izađu iz predstave i obrate se direktno publici, i sl. Bez-značajnost i sklepanost u cjelini izvedbe posreduju i kostimi (Lina Leković), povremeno korištenje snimljenog glasa, sporadični zvuci opere... Kao dodatni problem, treba naglasiti nerazumljivost izgovora glumaca CNP-a, što postaje sve naglašenije iz predstave u predstavu, i dokazuje da učestvovanje u nizu nenadahnutih i mlitavih rediteljskih poetika dovodi do opadanja potencijala i izvedbene zapuštenosti cjelokupnog ansambla, u sklopu šireg urušavanja društvenog značaja i razloga postojanja pozorišta.