Bog stigao u CNP

Crnogorsko narodno pozorište: Aleksandar Radunović, "Istraga", red. Stefan Sablić

Nismo često u prilici da u pozorištu vidimo Boga. Doduše, nismo ga mnogo ni željni: za pozorišni ikonoklazam ima valjanih razloga koji se tiču elementarnog ukusa ili prosto otpora prema ovoj vrsti alegorizma u pozorištu. Ali, Bog se ipak pojavio na sceni CNP-a 7. marta kada je premijerno izveden komad „Istraga“ Aleksandra Radunovića koji je adaptirao i režirao Stefan Sablić. Istini za volju, nije se pojavio u  svom najpopularnijem pastirsko-patrijarhalnom izdanju, kao bradati starac sa štapom: ovaj Bog (Dušan Kovačević), u elegantnom bijelom odijelu, više liči na lakomislenog i konformistički nastrojenog dendija sa diskretnim queer šmekom (odmah da zahvalimo reditelju na ovoj diskreciji, tim prije što nema mnogo stvari na kojima mu se treba zahvaljivati), ali ipak – to je Bog lično i –  ne, nimalo nam nije bilo lako da progutamo ovo uprizorenje Boga, čak ni ovakvog, bez debelog razloga, i da se otmemo utisku da prisustvujemo nekakvom igrokazu, kakva god bila njegova sadržina.          

Nećemo morati da čekamo kraj predstave da bismo saznali zašto je Bog ovdje. Iako je mogućnost da će se u publici zateći neko ko neće moći da pohvata intertekstualne relacije – dakle neko kome nije poznato kako je Bog stvorio Adama i Evu i kako ih je i zašto istjerao iz raja – zaista minimalna, u predugom i dosadnom prologu (tu i tamo rastrešenom opaskama na realni kontekst izvođenja komada, plesnim i muzičkim intervencijama, sve to očito radi ublažavanja dosade) narator (Stevan Radusinović) će nam ipak potanko prepričati sadržaj Knjige postanja da bi nas pripremio za ono što će uslijediti. A to što će uslijediti je pokušaj da se napravi neka vrsta metafizičke lakrdije na temu teodiceje, strukturisane oko istrage Aveljeve smrti.  I kao što u svijetu lakrdije stvari funkcionišu po sistemu spajanja nespojivog, i ovdje je moguće da se u starozavjetnu priču o Kainovom bratoubistvu uplete jedan narodski policijski inspektor (Danilo Čelebić) i jedan tupavi i nasilju sklon policajac (Nikola Perišić), i da oni tragom istrage zločina počinjenog nad Aveljom prvo stignu do ojađenih roditelja Adama (Aleksandar Gavranić) i Eve (Ana Vučković), a onda i do samog Boga kao mogućeg podstrekača zločina. U završnici, kroz istražni postupak koji vodi Miralem Barjami (Srđan Grahovac) i njegov dijalog sa Bogom, artikuliše se pitanje teodiceje, sada već u filozofskijem ključu, i poentira tema komada – ako je Bog zaista svemoguć, sveznajući i dobar, kako je moguće da su ljudi koje je stvorio tako zli i da toliko pate? Odgovor na to, naravno, nećemo dobiti. Kain (Marko Todorović) će biti uhapšen, Bog će se vinuti u nebo uz nesigurno obećanje da će u narednom pokušaju da stvori svijet nastojati da otkloni ove nelogičnosti, a mi ćemo ostati zapanjeni ovom kombinacijom smjelosti i banalnosti.  

Ono što u ovim uslovima jedino može da se desi je smijeh, i to smijeh koji nastaje iz sudaranja dva nespojiva modusa: jednog metafizičko-religijskog i drugog karikaturalno – realističnog. Prostor za razmah lakrdije više je nego idealan. Sad priglupi i bahati policajaci mogu da upucaju Heruvima (Gojko Burzanović), mogu Boga pendrekom da lupaju po glavi do mile volje, a  Bog može da im se revanšira pretvarajući ih u svinje (i svinjsku masku smo vidjeli!). Može da se desi što ti srce ište, ako ište lakrdiju. Ali ako lakrdije nismo željni i ako nemamo problema sa iluzijama o Božjoj dobroti, pogotovo ne sa onom formom te iluzije sa kojom se ovdje polemiše, gledanje „Istrage“ može postati muka duhu, da citiramo jedan drugi starozavjetni tekst.

Opšti utisak je bio tako mučan da nam je preostalo da se hvatamo za slamčice poput one koju nam je dobacio Srđan Grahovac sa par aparte replika u kojima se tema teodiceje uozbiljuje i prevodi na plan ljudskog iskustva, kada pomišljamo – da, vidiš, možda ova tema nije tako pase, ipak nije lako živjeti bez ikakvog znanja o smislu zla i patnje. Možemo se hvatati i za utisak da u ovom igrokazu ipak ima par uvjerljivih uloga (Dušan Kovačević, Danilo Čelebić, Nikola Perišić) od kojih bi neke našle svoje mjesto u nekom korektnom satiričnom komadu. Ali, to nije moglo da ublaži nelagodu zbog očiglednog odsustva bilo kakvog rediteljskog koncepta i kapaciteta da za ovaj tekst nađe temeljno rješenje izvan doslovnosti i forme alegorijskog igrokaza, zbog ružnoće scene – smetlišta (scenografija Miodrag Tabački), kojom se valjda htjelo ironično aludirati na tekovine civilizacije, globusa koji se ničim izazvan vrti nad scenom, zbog neidentifikovane grupe ljudskih bića koja povremeno igraju na sceni uz pratnju muzike (scenski pokret Tamara Vujošević Mandić) u takođe bilo kakvoj identifikaciji nedostupnim kostimima (kostimograf Lina Leković), zbog operskih dionica (izbor muzike Stefan Sablić) koje bi možda mogle da oboje začudnošću ovo što gledamo i spasu nas osjećaja da smo nevoljni gledaoci naivnog amaterskog igrokaza da se na tome dosledno insistiralo i da sve ovo na kraju nije ispao običan galimatijas praznih i nabacanih pozorišnih znakova koje ne možemo istumačiti, koji nas jedino mogu navesti da se zapitamo – Šta se sa ovim htjelo? I da odgovorimo onako kako je Eva odgovorila policajcima kada su se raspitivali za mogući razlog Aveljeve smrti – To Bog zna.