Pank i dalje drma!
Crnogorsko narodno pozorište: Jovana Bojović, "Otvoren kraj", red. Petar Pejaković
Bunt protiv beznađa i apatije jedne nove generacije mladih čini se nije bilo načina bolje izraziti nego kroz frenetični ritam panka. O mladima koji žive u sijenci prethodnih generacija, čija beskorisnost razjeda suštinu njihovog bića govori predstava „Otvoren kraj“ autorke Jovane Bojović, dok Petar Pejaković svojom režijom pokušava razdrmati publiku pumpajući atmosferu uznemirujućim scenama i nemilosrdnom bukom, u namjeri da probudi publiku iz tišine i pomirenosti opšteg konsenzusa, ukazujući da jedna čitava generacija nezadovoljnih, nesposobnih za revoluciju mladih ide dođavola i nikoga nije briga. Grubost rečnika, agresija likova postoji da bi isčupala iz jednolične pomirenosti. Predstava govori zapravo o nemoći, o kriku djeteta koje ne zna više ni da traži ono šta mu pripada, i rješenje nalazi u pokušaju da pažnju privlači vrijeđanjem, negiranjem ili pak odbijanjem onoga što mu se nudi kao alternativa za istinsko iskazivanje autentičnih potreba.
Tekst govori o porodici u kojoj Andrej oboljeva od raka, brat Ivan koji je napustio kuću kao dvadesetogodišnjak se posle nekoliko godina vraća porodici i zatiče bivšu djevojku Anu, kao ženu svoga brata, a svi žive kod oca. Ovo nije banalna priča o ljubavnom trouglu, već se kroz ovde likove rasvjetljava politički kontekst u kojem živimo gdje se mladi ostvaruju preko svojih roditelja, nastavljajući tako njihove živote, a zapravo postoji potreba generacijskog odvajanja i presijecanja tog kontinuiteta. Ta generacija o kojoj se često kaže da je učmala i nesposobna za bunt, za stvaranje svoje budućnosti, i iznutra je potpuno razjedena. Raste nespokojstvo karakteristično za svijet intelektualaca koji i pored svih akademskih znanja ne mogu naći sebi mjesta u društvu u kojem ne postoji realna ekonomija, proizvodnja, industruja već samo sistem u kojem funkcioniše državni aparat sam za sebe.
Svaki od ovih likova je zapravo tipologija anomalije ovog društva: Ivan (Aleksandar Gavranić) je bubnjar, panker, prkosan, konfliktan, antikonformista koji kritikuje sve oko sebe, njegovo nezadovoljstvo sputava svaku akciju, želju za potvrđivanjem sasječenu u korjenu osjećajem nihilizma, ostaje neostvaren, a krivi su mu svi. Bolje reći Ivan je pripadnik one nove grupe među mladima, zvanih „urbani“ ljudi, često „hejteri“ (ogorčeni kritičari društva), pripadnici subkulture koji se opiru instiucionalnim modelima ponašanja. Nasuprot Ivanu, tu je njegov brat Andrej (Filip Đuretić) koji je odabrao pomirljivi, povijeni stav u porodici i u društvu, koji prihvata status kvo kao normalnu situaciju, prihvata teret generacijske neodvojivosti sa starijim prethodnicima, parazitsku sudbinu nove generacije koja kao takva jeste bolesna, nejaka i zavisna (zato je baš ovaj lik možda i simbolično bolestan od raka). Ana (Julija Milačić) je varijacija Ivanovog lika, takođe iz tog subkulturnog – urbanog miljea, koja shvata da i pored uspjeha u obrazovanju ne može da se afirmiše u ovom društvu, ali za razliku od njega nije zaražena nihilističkim samosputavajućem stavom, već se koliko toliko opire živom blatu apatije koja prožire mlade kao što je Ivan. Najzad, nasuprot ovoj generaciji tu je lik oca, urbaniste (Gojko Burzanović), predstavnika socijalističkog doba kojem je obrazovanje nudilo sigurnu egzistenciju, pa taj uljuljkani i monotoni život odmjerenosti i skromnosti, čini da on nema razumijevanja za današnji nemir, gnev i autodestrukciju mladih.
Najzahtjevniju ulogu tumači Julija Milačić koja je izražajno dočarala kontradiktornost unutrašnjeg svijeta lika koji tumači, s jedne strane snažna i pomirena sa sudbinom, a sa druge ranjiva i puna prezira zbog neotvorenosti i neiskrenosti osoba koje je okružuju. Njen i muževljev odnos oslikava patrijahalni konformizam, gdje je žena i pored svih sloboda podređena mužu, njegovim interesovanjima i potrebama dok za njene nema istinskog interesovanja. Nasuprot tome, njen i Ivanov odnos sadržava drugu vrstu "anomalije" ljubavnih veza. Aleksandar Gavranić kroz lik Ivana opisuje zapravo aktuelne tendencije mladih (ali ne samo) ka neobaveznim vezama, negiranja emocija i potrebe za ljubavi što je u osnovi plod nesigurnosti u budućnost, potrebe za samoostvarenjem u koje se istinski sumnja. Gavranić zaista zrelo iskazuje grčeviti bijes, frenetičnu energiju slobodnjaka, ali i bol zbog svoje neostvarenosti, koja na kraju kulminira stvarnom potrebom za ljubavlju koju ni jedno nezadovoljstvo, u krajnjem, ne može da potre.
Filip Đuretić sa diskretnom uvjerljivošću tumači lik oboljelog tridesetogodišnjaka Andreja, samozadovoljnog arhitekte, poslušnog sina koji ostvaruje ambicije oca, nastavljajući već utabanim putem. Igra Gojka Burzanovića povremeno eskalira u samodovoljni egzibicionistički izraz, koji doprinosi neuvjerljivom dočaravanju lika oca koji je istovremeno topao, ali i nepokolebljivog uvjerenja da je samo njegova vizura življenja ispravna.
Reditelj uspijeva da na sceni kreira tu atmosferu učmalosti, zagušljivosti i ustajalosti tereta tranzicijske pustoši, generacijske jalovosti, koju potpomaže odlično osmišljena scenografija Ivanke Prelević, stvorena na temelju anti-estetskih enterijerskih detalja u socijalističkom duhu. Ti goli i samosvrsishodni materijali bez estetskih elemenata, natrpani su tako da simbolizuju generacijsko taloženje navika i potreba, neoslobađanje od starog, pristajanje na status kvo.
U tom kontekstu, muzički aranžmani (Vjera Nikolić) u pank fazonu koje direktno na sceni izvode glumci i izvođači, oslikavaju intezitet te potisnute energije i bujicu prigušivanih istina kojima se ovako daje oduška. U duhu svojih likova Julija Milačić i Aleksandar Gavranić interpretiraju ove songove sa velikom dramskim nabojem i energijom, vladajući u potpunosti scenskim prostorom i darujući publici bljesak prodrmavajuće suštine pozorišta.
Samo kontempliranje neminovnosti smrti daje smisao životu, odnosno postaje smiješno zavaravanje, guranje istine pod tepih, puzanje po utabanim stazama, neodvažnost, kukavičluk, gušenje potrebe za vezivanjem i odustajanje od borbe za svoje mjesto pod suncem...
Umjetnost i dalje oslobađa. Ovako ili onako, ipak "Punk's not dead!"